Ivica Antolčić (1928.–2019.), jedinstvena umjetnička i ljudska vertikala
Hrvatski kipar, slikar, grafičar, ilustrator i medaljer Ivan (Ivica) Antolčić, član Hrvatsko-češkog društva, umro je u Zagrebu 28. siječnja 2019. u 91. godini života. Ova vijest zastužila je brojne njegove prijatelje i štovatelje među kojima je bio prepoznatljiv podjednako po svom umjetničkom opusu, kao i po toplini, zaraznoj radosti, dobroti i nepresušnom oduševljenju za ljude koji ga okružuju i za život, u svim njegovim aspektima. Bez pretjerivanja može se reći da je bio legendarna ličnost. Sve prijatelje, poznanike i kolege koji ga poznaju počastio je bezbroj puta Kraševim čokoladicama, „Torticama“ (prije deset godina netko je čak izračunao da je u svojim susretima podijelio između 60 000 i 100 000 tih slastica!), a hrvatsku likovnu umjetnost darovao je apartnim stvaralaštvom, koje je posebno vezano uz izdavaštvo i kazalište.
Rodio se 15. svibnja 1928. u posavskom selu Komarevu nadomak Siska i Petrinje. Jedan je od preživjelih povratnika s Križnog puta 1945. Školovao se u Sisku i Petrinji, a u Zagreb dolazi 1946. na školovanje u tadašnju Obrtnu školu koja se, nažalost, gasi pa godinu dana radi i uči u Jadran filmu gdje ulazi u svijet maketa i tajne crtanoga filma. S osnivanjem Škole za primijenjenu umjetnost (1948.), čiji je osnivač bio ugledni kipar češkog porijekla Vojta Braniš, postaje učenik prve generacije te škole i to jedini koji upisuje kiparski odjel. Nakon završetka škole ostaje u neformalnoj „specijalki“ i usavršava vještine likovnog zanata, a potom se zapošljava u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (1956.) gdje ostaje do umirovljenja (1991.) djelujući kao slikar maski, scenski kipar i scenograf. No kreativni duh ponio je Antolčića u brojne iskorake izvan redovnih radnih obveza i čvrstih gabarita HNK, pa je tako pored čitavog niza kazališnih plakata, medalja i plaketa kročio i u svijet ilustracija obogativši književne časopise i knjige za djecu, ali i čitav niz knjiga za odrasle pa tako i najeminentniji književni niz Pet stoljeća hrvatske književnosti. Ilustrirao je oko 350 knjiga, a desetljećima je odgajao generacije najmlađih kroz ilustracije objavljene u časopisima Smib, Modra Lasta i Radost. Načinio je rješenja za oko 130 plakata, uglavnom kazališnih. Arhaični (u nimalo pejorativnom značenju) rukopis izvrsno odgovara tradicionalnijem književnom izričaju, no uvijek je donosio pomake i varijacije (primjerice kolorističke) i tako je u svakom desetljeću, bez obzira na prevladavajuće trendove, nudio dovoljno svježine i relevantnosti zbog koje je Antolčić čak pet puta primio Nagradu „Grigor Vitez“ (1975., 1980., 1987., 1989. i 1992.), dva puta Nagradu Ivane Brlić Mažuranić (1975., 1984.), Nagradu ULUPUH-a za životno djelo 2010., prvu nagradu za cjelokupni likovni doprinos na polju dječje i omladinske knjige na Sajmu knjiga u Bombayu (1981.), Nagradu Grada Siska za životno djelo (2002.), Nagradu za životno djelo Sisačko-moslavačke županije (2011.) te niz drugih nagrada. Odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (2012.), a Hrvatsko-češko društvo mu je 2017. dodijelilo Priznanje „Dubravko Dosegović“. Prvi je nominirani hrvatski ilustrator za Nagradu H.C. Andersen (1996.). Autor je i javnih spomenika – Tobogan (Crikvenica), poprsje nobelovca Vladimira Preloga (Zagreb i Prag), spomen-ploča s reljefnim prikazom Otona Kučere (Petrinja), interijernih keramičkih mozaika u školama (Laduč, Savski Marof), oltarna slika (crkva sv. Katarine u Komarevu) te prvog svečanog zastora u povijesti Kazališta lutaka u Zagrebu, Priče iz davnine (2006.). Svoje je ilustracije izlagao na najprestižnijim izlagačkim smotrama – Međunarodni bijenale ilustracije i knjižne grafike u Brnu, bijenalima u Bratislavi, Lannionu (Francuska) i Barceloni, Praškom kvadrienalu, Sajmu knjiga u Leipzigu, ZAGRAF-u i Biennalu u Zagrebu.
Bio je izuzetno tražen i dobrodošao gost mnogobrojnih školskih tribina ili susreta u knjižnicama, kojima se punim srcem odazivao i zdušno prinosio. Brinuo je i o onima s manje životne sreće, pa se tako susretao s djecom u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti te svojom plemenitom riječi i darovanim slikama unio optimizam u bolničke prostore. Družio se i s djecom na likovnim kolonijama Centra za rehabilitaciju Paunovac, a ime Zagreba pronosio u likovnim kolonijama organiziranima za djecu iz domova u Karlovcu, Splitu i Lekeniku. Iskazao se i pažnjom spram drugih dobnih skupina, pa je tako osobnim angažmanom podržao likovna nastojanja i likovne kolonije umirovljenika te štićenika zagrebačkih domova za starije i nemoćne. U vrijeme Domovinskog rata odlazio je podržati hrvatske branitelje na prvu crtu obrane u Komarevu. Sudjelovao je u brojnim humanitarnim akcijama, najčešće darujući svoje slike.
U svibnju 2018. Antolčić je proslavio 90. rođendan tiskanjem grafičke mape pod naslovom Komarevo, koja sadrži 16 grafičkih listova crno-bijeloga sitotiska, s motivima vezanim za rodno mjesto umjetnika, nastalim od 1965. do 2014. godine. Izdavač mape, otisnute u 14 primjeraka u radionici Sitotisak MM Miroslava Malekinušića u Petrinji, je likovni publicist Boris Vrga, koji je Antolčiću posvetio dvije monografije. Projekt je, uz autorovu nazočnost, promoviran 23. svibnja u zagrebačkoj Knjižnici Marije Jurić Zagorke. U mapi su sakupljeni crteži preneseni u grafički medij, na kojima autor prikazuje svoju prepoznatljivu motiviku formiranu na specifičnoj inspiraciji rodnim pokupskim krajem. Ponajprije to su muškarac i žena obilježeni etnografskim značajkama ali i u životnim nazorima, potom pokupska drvena korablja, životinje, drveće, šiblje od kojega se od pamtivijeka pletu košare i drugi predmeti. Odabrani motivi potvrđuju, među ostalim, i razlog Antolčićeve uspješnosti kao ilustratora za djecu. Antolčić je imao sposobnost sačuvati i oživotvoriti memoriju na djetinjstvo, na običaje i vrijednosti s kojima je živio, prenoseći ih na list papira bez trunke infantilnoga podilaženja, kojim medij dječje ilustracije ponekad obiluje. Kao i u slučaju drugih umjetnika koji su ovladali više medija i kod Ivice Antolčića je zamjetno prenošenje kiparskog. Scenografska praksa omogućila je vješto balansiranje i razumijevanje važnosti cjeline, kao i njezinih dijelova, te vično dinamiziranje i dramatiziranja protagonista koji njome dominiraju. Ovaj grafičko-izdavački poduhvat lijep je hommage umjetniku i njegovom rodnom selu Komarevu koje ga je obilježilo životno i likovno.
Ivica Antolčić pokopan je 1. veljače 2019. na Mirogoju, pored svoje supruge Jelene preminule 2010. „Neće zvučati pretenciozno, ako kažem da je među nama stajao kao jedinstvena ljudska vertikala i da smo svi mi bili naprosto njegovi. Jer ukoliko nas je itko činio spontanijim i prirodnijim, suosjećajnijim i odgovornijim prema ljudskim vrijednostima, činio nas je nesvjesno naš Ivica, čovjek kojem su istinsko prijateljstvo i otvoreni razgovor bili važni gotovo koliko i sam čin stvaranja. Da je u vremenima kada je sve više-manje automarketing, imao imalo smisla za samopromociju, Ivičin bi slikarski opus danas bio na puno većoj cijeni. Obveza je svih nas da mu priredimo odavno zasluženu retrospektivu i dokažemo kako su bili u pravu kompetentni likovni znalci, kada su nam s neskrivenim simpatijama otkrivali njegovu renesansnu stvaralačku osobnost, artističku veličinu i neponovljivu izdvojenost njegovih likovnih djela koja se ne mogu oponašati, koja predstavljaju „stil za sebe“ i koja su prepoznatljiva i bez autorske signature“, kazao je u svom govoru Boris Vrga koji je istaknuo i Antolčićevu antejsku vezanost za rodno Komarevo kojom je afirmirao genius loci sisačke Posavine, njezine supstancijalne ambleme i biljege, tradicijske životne manifestacije i običajne vrijednosti. „Dragi naš Ivica. Svoj život ispunio si časno i plodno, uznoseći visoko barjak ljudskosti i druževnosti. Hvala ti za sve što si nam kao čovjek i umjetnik u nasljeđe ostavio. Hvala ti za prijateljstvo koje je bilo poput nesvakidašnjeg životnog blagoslova. Hvala ti za umjetnička djela koja su nas učila o likovnim vrijednostima zavičaja koji smo zajednički dijelili, koja su nas desetljećima krijepila i u zebnjivoj pometnji vremena navlačila osmijeh na lice isijavajući jedan kompenzatorni, gotovo terapeutski pogled na svijet“, zaključio je Boris Vrga.
Vlatka Banek, Barbara Vujanović
