Napustila nas je Zdenka Taborski

Zdenka Taborski, dugogodišnja članica i jedna od osnivačica Hrvatsko-češkog društva, umrla je 8. prosinca 2018. u 62. godini života nakon duge i teške bolesti u bolnici u Ogulinu gdje je provela zadnje mjesece života. Rodila se 9. travnja 1957. u Daruvaru, a studij češkog jezika i književnosti završila je na Karlovom sveučilištu u Pragu. Od 1986. do prijevremenog umirovljenja 2012. radila je kao novinarka u češkom tjedniku Jednota kao dopisnica iz Zagreba. Pisala je i za književni prilog Studnice, za Lidový kalendář i za dječji časopis Dětský koutek. Bila je i suradnica Vjesnika i Večernjeg lista.

Zdenka Taborski bila je aktivna članica Češke besede Zagreb, članica Upravnog vijeća Zaklade Rafaela Pavičeka, a u Hrvatsko-češkom društvu bila je od osnutka 1992. Od 2007. do 2011. bila je i članica Nadzornog odbora. Godinama je sustavno za Jednotu izvještavala o radu HČD-a i tako pridonosila njegovoj vidljivosti u javnosti te značajno utjecala na izgradnju partnerstva i suradnje s institucijama češke manjine. U prvim godinama HČD-a vodila je i tečajeve češkog jezika kojeg je, kao praška studentica, odlično poznavala. Imala je poseban senzibilitet za mlade članove.

Osim novinarstvom, Zdenka Taborski bavila se i pjesništvom pa su je nazivali novinarkom s pjesničkim dušom. To je posebno dolazilo do izražaja u njenim intervjuima i reportažama o pojedinim osobama iz manjinskih redova. Pjesme joj karakterizira jaka sugestivnost, osobni doživljaji i refleksije, čime je u književnost hrvatskih Čeha unijela novi duh. Zbog bolesti posljednjih godina nije mogla aktivnije sudjelovati u radu HČD-a, no iskreno se veselila svakom novom uspjehu. Hrvatsko-češko društvo je 2017. Zdenki Taborski dodijelilo Priznanje „Dubravko Dosegović“ za vjernost i dugogodišnji doprinos radu udruge.

Marijan Lipovac

Léto
V trojúhelníku okna
horkem oněměl starý jablan.
Odpolední letadlo liknavě
páře nebeské šosy.
Dnes nás všechny nadžil Tesla.
Uprostřed Odranské ulice
mi oči rozplakal slunce svit,
protože se vytáčím ze života
a mně se zdá, že slyším
tóny smrti
a to už mne pak ani ty
nebudeš mít.
Couvám a bojím se toho,
co jsem jmenovala životem,
neboť srdce se zkřivilo.
Cítím něhu Jarmilina smíchu
v tichu práce, která necouvá.
Copánky její dobré nálady se protáhly
k úderům mého srdce.
Počítám dny a léto,
jako vyhladovělé ptáky prosím,
aby mne nezalklo.