Damir Horvat Zacskai: Odlazak majstora poezije, paprikaša i glazbe

Damir Horvat Zacskai, član Hrvatsko-češkog društva, rođen je 9. veljače 1956. u Daruvaru, u kojem je, kako reče, „zaostao“. Do smrti 25. lipnja 2018. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao dio nečujne i avangardnije OFF poezije sudjelovao je na brojnim recitalima poezije (Tingl- – tangl, Lapidarij, Jabuka itd.). Pjesme i priče objavljivane su mu u Zborniku OFF poezije, Antologiji XXI stoljeća, Poletu, SL-u, 15 dana, Quorumu, Grubišnopoljskom listu, Vrelima, nekoliko prigodnih zbornika i knjiga poezije s više autora, u pulskim fanzinima, te su čitane na Hrvatskom radiju (radio Zagreb). Osamdesetih godina organizirao je u „Daruvarskom podrumu“ u Daruvaru desetke književnih susreta s Josipom Severom, Seadom Begovićem, Sašom Meršinjakom, Ružicom Orešković, Josipom Skokom, Milkom Valentom te nizom drugih, kao i večeri poezije nastojeći sugrađanima približiti umjetnost i kulturu. Devedesetih godina i ranih dvije tisućitih uređivao je časopis MH Daruvar Vrela i surađivao u sva tri objavljena broja daruvarskoga časopisa Aquae Balissae, kao i nizu drugih projekata. Uz poeziju pisao je i pripovijetke, kolumne, recenzije, glazbene osvrte i članke, te lektorirao i prevodio s engleskog jezika. Godinu prije smrti svoju kreativnu zrelost okrunio je izvanrednom zbirkom pjesama Odaje vrata, srce.

„Horvat Zacskai imao je prepoznatljivu poetiku, bio je lirik i melankolik, mlada srca i još svježega pera, pjesnik čijim stihovima, na najuspjelijim mjestima, struji skladno prožimanje proživljenog i žuđenog, isprepliće se nujnost s probljescima optimizma. Riječ je o kultiviranom, načitanom i pismenom pjesniku. Bio je duhovit, uvjerljiv bez poštapalica u psovci, agresivnosti, bez površnih efekata trenutka, znao je dozirati citatnu građu i reminiscencije na usvojene vrijednosti iz svijeta knjige i književnosti naših prethodnika. Predmetno-tematski kod njega prevladavaju ljubav kao cjelovit fenomen još uvijek koliko toliko čovjekomjerna svijeta.“ (B.D.Biletić) Marljivo je vrsnim knjigama punio svoje biblioteku i diskoteku, i, iako je često bio bez novca, nikada nije ni pomislio prodati bar jedan biser iz njih. Kao što ne bi propustio počastiti druge i sebe omiljenim mu Daruvarskim pivom. A za ljetni solsticij na svojem gruntu u obližnjem selu pozvao bi prijatelje na klopu i cugu uz koju bismo, kao u nijednom selu u ovoj zemlji, uživali punih ušiju džeza. Kao poduzetnik nije uspio, ali je postigao čudo postavši jedini Daruvarac kojem je propala birtija. Brojnim prijateljima, osobenjacima bez novaca, i ne samo njima, davao je „na kredu“. Ugledni kanadsko-hrvatski književnik Josip Novaković za Horvata Zackaija je napisao: „Uistinu je znao pogoditi žicu, iznenaditi odabirom riječi i lingvističkom melodijom, baš onako kako je znao pripremati fiš paprikaš i peći rakiju. Na neki je način bio lingvistički genij, domišljat i razigran. I moram priznati, uvijek sam mu se divio što je odlučio ostati Daruvarčanin“. „Zaki je znao s riječima, znao je s jezikom, znao je s rimom i stihom, znao je s knjigama, znao je i s ljudima… Jedino nije znao sa samim sobom.“ (Mato Pejić)

Zvonimir Maštrović

HRVATSKIM RATNIM VETERANIMA U MIRU
Kad odem tamo
Gdje je vrag reko laku noć
Ja neću znat
Kolko ću dugo ić
 
I straga i sprijeda
Tebe ću stić
Svud unaokol trava i među njih
Jer nemam dovoljno udvornosti
Za ovaj svijet
Kad odem tamo
Gdje je vrag reko laku noć
Ja ne znam tko će
I kome bliže bit
 
Ni moja duša ne zna
Tko će je s tijela dić
Baš zato što sam te
Preziro
Svijete
 
Ja nisam ti se
Ko ni ti meni
Rugo
 
A ti me čuvaj u srcu
Kolkogod hoćeš dugo
Kad budem tamo
Gdje je vrag reko laku noć
 
Al ne čekaj me predugo
Svijete
Jer sam ćeš
I ti iza tog mene
Sam za mnom
Poć