OSNOVNI PODACI

VLADO GOTOVAC

ZAUSTAVLJENE KNJIŽEVNE SUDBINE

Razgovor s književnikom Vladom Gotovcem vodila Manja Hribar

Dana 21. svibnja, na poziv predsjednika Česke Republike Václava Havela, u Prag je otputovao hrvatski književnik, istaknuti političar i član Hrvatsko-češkoga društva Vlado Gotovac. Dvojica nekadašnjih disidenata i zatvorenika, dvojica cijenjenih književnika i humanista, te dvojica ljudi koja su svoje djelovanje usmjerila u političke vode, susreli su se 22. svibnja u privatnoj audijenciji na Hradčanima. Željeli smo saznati kako je protekao susret te smo Vladu Gotovca zamolili za razgovor.

1. Gospodine Gotovac, kako je protekao susret i o čemu ste razgovarali s gospodinom predsjednikom?

Susreli smo se kao stari prijatelji. Gospodin predsjednik srdačna je i otvorena osoba te je kontakt s njime vrlo lako uspostaviti. Od prvoga smo se trenutka osjećali tako kao da smo tko zna od kada dobri prijatelji. Cijeli je razgovor tekao u posvemašnjoj opuštenosti, iako smo razgovarali o krajnje ozbiljnim temama. A razgovarali smo o Hrvatskoj i najvećim dijelom o Bosni i Hercegovini te o mogućnosti da se ti prostori ne samo pacifiziraju nego, doista, urede tako da postanu pravi dio Europe. O Hrvatskoj smo govorili u kontekstu u kojemu se o njoj stalno govori, kao o zemlji koja, poput Česke Republike, izlazi iz povijesnih konotacija i navika što ih sa sobom donose prije svega godine provedene u komunističkom režimu. No, za razliku od Češke Republike mi se iz rata nismo vratili već postojećoj demokratskoj tradiciji. Naravno da nas je dočekalo bezbroj problema, ali uz njih se suočavamo i s problemima koji proizlaze iz činjenice da mnogi u nas na demokraciju nisu ni na koji način spremni, ni načelno, ni mentalitetom.

2. Koliko je predsjedniku Havelu poznata i shvatljiva naša situacija?

Kad razgovaramo s Mađarima, Poljacima pa i Česima pokazuje se da temeljne stvari svi razumijemo na isti način. Naslijeđe iz totalitarizma zajedničko nam je. Zajednička nam je i dramatičnost sloma komunizma, dramatičnost uspostavljanja novih država i društava. Razlika počinje s ratom u nas, načinom kako smo na njega reagirali, što se zbivalo, kako se Hrvatska odnosila prema ratu u Bosni i Hercegovini, koje su komponente bile bitne. To je ono što je specifično hrvatsko. Predsjednika Havela zanimale su prije svega ova specifičnost i moje mišljenje o njoj.

3. Jeste Ii razgovarali i o svojim književnim sudbinama, odnosno o trenutnoj zapostavljenosti književnoga stvaranja u prilog bavljenja politikom?

Dakako, spomenuli smo s izvjesnom nostalgijom svoje književne sudbine koje su se zaustavile, ili na neko određeno vrijeme. Ili, možda, definitivno. Obojica smo o tome govorili s punom sviješću jer, eto, dogodilo se da smo došli u takav položaj, svatko u svojemu narodu, vjerujući da nam je ovoga trenutka zadaća i poziv baviti se politikom. Ne mislim, a vidim da ni Havel ne misli, da smo time učinili nekakav izbor taštine. Radi se o imperativu koji se u svemu što smo radili polako oblikovao i potakao nas, napokon, da tako i postupimo. Naravno, teško je pomisliti da će ljudi u to povjerovati, jer uvijek je u procjenjivanju ljudi radosnija ona strana koja im može oduzeti čistoću i koja ih, s obzirom na motive, na krajnji cilj, na pokretačku energiju, bar malo može uprljati.

4. Često Vas s Václavom Havelom uspoređuju do te mjere da Vas nazivaju hrvatskim Havelom. Smeta li Vam to ili upravo suprotno?

Ne razmišljam o tome. Ljudi se služe raznim kategorijama kako bi izrazili neko svoje stajalište. U takvim je metaforama sadržana potreba da se na što jednostavniji način obuhvati što više te tako određeni subjekt učini čto razumljivijim. Ljudi, naprosto, žele reći da bi voljeli imati tako jednostavnog, opuštenog, svima lako dostupnog, moralno provjerenog čovjeka koji bi vodio zemIju. Građanin mora imati osjećaj - a to, doista, imate kad ste s Havelom - da ga u svakom trenutku možete sresti negdje u gradu i pozdraviti kao bilo koga drugoga.

4. Jeste li stekli dojam da Vas je predsjednik Havel pozvao znajući koliko ste slični po sudbinama, idejama, pogledima?

Iz kasnijeg razgovora s novinarima vidi se da je pretpostavljao, a sad se i uvjerio da će u meni sresti subesjednika s kojim će moći doista otvoreno i neposredno razgovarati te da će taj razgovor biti pun uzajamnog razumijevanja i lakoće, a tako se može razgovarati s čovjekom za kojega unaprijed znaš da s tobom ima mnogo toga zajedničkog.

5. Mnogima u Hrvatskoj smeta sličnost Havelove i Vaše osobe. Kako to objašnjavate?

Neki smatraju da usporedba s Havelovom osobom meni ide suviše u prilog, dakako, u političkome smislu, a oni su moji politički protivnici. Ima i onih koji misle da ovom metaforom gubim, jer imam neke prednosti koje se u tom metaforičnom odnosu brišu. No, ne rad se ni o kakvom odnosu gubljenja ili dobivanja. Niti je Havelova sudbina takva zato da bi se Gotovcu nešto oduzelo ili dodalo, niti je, pak, za mene Havelova sudbina nekakav okvir koji bi me pozivao na adaptaciju i distanciranje od nečega.

6. Je li bilo riječi o mogućnosti vašega ponovnog sureta?

Nismo ništa fiksirali, ali rekli smo doviđenja.

 

Želimo da viđenje bude što skorije i zahvaljujemo na razgovoru.

SUSRETI br. 21-22, listopada 1996.

Vlado Gotovac među uzvanicima susreta s predsjednikom Havelom,
Rezidencija češkog veleposlanstva u Zagrebu, 9. srpnja 2000. godine.