Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se prvog češkog i prvog hrvatskog nobelovca, Jaroslava Heyrovskog i Lavoslava Ružičke

Hrvatsko-češko društvo obilježilo je 14. siječnja 2020. u Češkom domu u Zagrebu 60. godišnjicu dodjele Nobelove nagrade za kemiju češkom kemičaru Jaroslavu Heyrovskom i 80. godišnjicu dodjele iste nagrade hrvatskom kemičaru češkog porijekla Lavoslavu Ružički. O prvom češkom i prvom hrvatskom nobelovcu govorio je član HČD-a Marijan Orct.

Heyrovský je rođen 1890. u Pragu gdje je i umro 1967. Kemiju je studirao u Pragu i Londonu gdje je 1921. doktorirao. Od 1922. bio je profesor fizikalne kemije na Karlovom sveučilištu u Pragu. Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1959. za otkriće i razvoj metode i analize polarografije i do danas je jedini češki kemičar nobelovac (drugi češki nobelovac je književnik Jaroslav Seifert). Heyrovský je 1921. došao na ideju mjeriti struju koja prolazi vodljivom elektrodom i prve rezultate polarografske krivulje objavio je 1922.pri elektrolizi otopine natrijeva klorida. Rezultate je objavio u kemijskim časopisima, što je zainteresiralo japanskog znanstvenika Masuza Šikata koji se došao u Prag upoznati se s tom metodom. On i Heyrovský 1924. su zajedno napravili originalni stroj s automatskim zapisom krivulja ovisnosti struje i napona koji je nazvan polarograf, jer se pri uključivanju električnog napona vodljiva elektroda elektrokemijski polarizira. Od 1929. polarograf se proizvodi i komercijalno u Čehoslovačkoj i u drugim zemljama. Polarografija je usmjerena na praktičnu upotrebu u kemijskim analizama jer omogućuje dobivanje važnih informacija o vrsti i količini tvari sadržanih u otopini. Nakon izuma polarografske metode Heyrovský se posvetio daljnjem znanstvenom radu na tom polju. Osnovao je školu čeških polarografa na Karlovom sveučilištu, a 1950. imenovan je ravnateljem novoga polarografskog instituta koji je dvije godine kasnije uključen u Čehoslovačku akademiju znanosti. Podučavao je polarografiju u SAD-u 1933., SSSR-u 1934., Englaskoj 1946., Švedskoj 1947., Kini 1958.i Egiptu 1960.

Za Nobelovu nagradu Heyrovský je nominiran 18 puta: za kemiju 14 puta,za fiziku jednom, te za fiziologiju i medicinu triput. Dobio je razne počasne doktorate i počasna članstva na sveučilištima u Češkoj i u drugim zemljama širom svijeta. Čehoslovačka ga je 1951. nagradila Državnom nagradom, a 1955. Redom Republike. Godine 1972. mu je u Pragu na rodnoj kući postavljena spomen ploča.

Također je 1982. po Heyrovskom imenovan asteriod 3069 Heyrovsky, a 1985. i krater na Mjesecu. Godine 1993. utemeljena je Zaklada Jaroslava Heyrovskog za pomoć darovitim srednjoškolcima u školovanju i razvoju znanosti, a ime Jaroslava Heyrovskog nose i mnoge škole i institucije u Češkoj.

Lavoslav Ružička rodio se 1887. u Vukovaru od oca Stjepana koji je bio češkog i hrvatskog podrijetla i majke Amalije (rođene Sever) koja je bila hrvatskog i njemačkog podrijetla. Bio je kršten kao Leopold Stjepan kako je navedeno u župnim knjigama., no sam je koristio kroatizirani oblik imena Lavoslav. S majkom i mlađim bratom Stjepanom nakon očeve smrti 1891..otišao je u Osijek gdje je 1906. Maturirao. Nakon toga je upisao kemiju u Karlsruheu zbog toga što se nakon studija planirao vratiti i zaposliti u novootvorenoj tvornici šećera u Osijeku, no nakon što je 1910. doktorirao nije nikad djelovao u domovini. Godine 1912. postaje asistent na Saveznoj visokoj tehničkoj školi (ETH) u Zürichu, 1918. privatni docent, 1923. naslovni profesor. Od 1927.do 1929. bio je profesor organske kemije na sveučilištu u Utrehtu u Nizozemskoj,nakon čega se vraća u Zürich i postaje profesor organske kemije na ETH. Ružička je objavio 582 rada i od početka do kraja svoje karijere bavio se prirodnim spojevima. Proučavao je strukture aktivnih komponenti dalmatinskog buhača, kao i kemiju terpena pa je od 1916. surađivao sa svjetskim proizvođačima parfema. Od 1930. kao profesor organske kemije proširuje svoje područje istraživanja na steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona) njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije.

Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939., zajedno s Adolfom Butenandtom, a zbog Drugog svjetskog rata ona mu nije dodijeljena u Stockholmu, nego mu je uručena na posebnoj svečanosti u Zürichu 16. siječnja 1940. Svoje nobelovsko predavanje na poziv Hrvatskog kemijskog društva održao je u Zagrebu 16. ožujka 1940., a tema je bila Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Predavanje je održano u Radničkom domu i bilo je podijeljeno čak 1600 ulaznica, što je najposjećenije znanstveno predavanje ikad održano u Zagrebu. Gužva je bila takva da je morala uredovati i policija na konjima. Tijekom boravka u Zagrebu gdje je bio dočekan kao nacionalni junak izabran je za počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu, a nešto kasnije i za počasnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i počasnim građaninom rodnog Vukovara. U Zagrebu su ga primile vodeće osobe tadašnje Hrvatske – predsjednik HSS-a i vođa hrvatskog naroda Vladko Maček, hrvatski ban Ivan Šubašić i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Nakon dodjele Nobelove nagrade Ružička se okrenuo proučavanju novih područja: biokemije, problema evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze terpena. Godine 1957. otišao je u mirovinu te je svoj laboratorij ostavlo Vladimiru Prelogu, hrvatskom kemičaru koji je 1975. također nagrađen Nobelovom nagradom za kemiju. Lavoslav Ružička umro je Mammernu 1976., a pokopan je u Zürichu. Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac govorio je o tome kako je 2017. uspio ući trag dotad nepoznatim fotografijama dodjele Nobelove nagrade Ružički koje su nakon toga pronađene u Zürichu u arhivu ETH. Povelja o dodjeli Nobelove nagrade izložena je u Zagrebu u Sobi hrvatskih nobelovaca smještenoj u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uz druge osobne predmete iz ostavštine Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga.

Marijan Lipovac