U Zagrebu obilježena 150. godišnjica rođenja Stjepana Radića

Hrvatsko-češko društvo, Češka beseda Zagreb i Vijeće češke nacionalne manjine Grada Zagreba obilježili su 8. lipnja 2021. u Češkom domu u Zagrebu 150. godišnjicu rođenja hrvatskog političara Stjepana Radića koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio najveći popularizator hrvatsko-čeških odnosa. O vezama Stjepana Radića s Česima govorio je povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva.

On je istaknuo da je Radić u Hrvatskoj popularizirao češki jezik i češku kulturu, pisao češke gramatike i rječnike i zagovarao političku suradnju Hrvata i Čeha kako bi se zajedno izborili za svoje nacionalne interese u sklopu Austro-Ugarske. Radić je idealizirao Čehe kao najnapredniji i najkulturniji slavenski narod, zadivljen time što su Česi imali razvijeno gospodarstvo, bankarstvo i školstvo, iako su imali mnogo manju autonomiju od Hrvatske, čime su dokazali koliko su kao narod zreli i sposobni organizirati državu. „U tom idealiziranju je često bilo i pretjerivanja, no Radić do danas ostaje među najvećim prijateljima i simpatizerima koje su Česi ikada imali na hrvatskim prostorima. Rijetko je tko ulagao toliku energiju i entuzijazam u populariziranje Čeha i Češke među Hrvatima kao što je činio Stjepan Radić, iako te simpatije nisu uvijek bile uzvraćene s češke strane, posebno kad je u pitanju bila politika“, kazao je Lipovac. Radić je studirao u Pragu od 1893. do 1894., što je imalo veliku ulogu u njegovom političkom i idejnom sazrijevanju jer je od Tomáša Masaryka i drugih čeških političara preuzeo ideju da u politici treba praktično djelovati kako bi se ostvario pomak nabolje, posebno u gospodarstvu, kulturi i prosvjeti, što je kasnije primijenio u svom radu među hrvatskim seljaštvom. Kao odličan poznavatelj češkog jezika Radić je na češkom pisao i književna i publicistička djela te novinske članke. Radić je s Češkom bio povezan i preko svoje supruge Marije (pravim imenom Marie Dvoráková) koju je upoznao 1894. tijekom studija u Pragu, a ondje su se vjenčali 1898. i živjeli od 1899. do 1900. kada je Radić djelovao kao novinar u nekoliko čeških novina i objavio nekoliko publicističkih djela (Součastné Chorvatsko, Srbové a Chorvati – několik kapitol k objasnení podstaty posledných udalostí, Svobodna škola politických věd v Paříži, Slovanská studující mládež a drobná národní práce, Uvahy politiky mezinárodní, Jižní Slované), a zbog te djelatnosti najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo ga je češkim književnikom. Radić je na češkom napisao i svoje autobiografske zapise koje je pronašao, na hrvatski preveo i 1985. objavio češki kroatist Dušan Karpatský. Radi boljeg upoznavanja hrvatske javnosti s češkom poviješću i sadašnjošću, Radić je 1910. objavio knjigu Češki narod na početku XX. stoljeća, a 1912. i rad Unutrašnje ili društveno uređenje češkoga naroda. Važno je i Radićevo djelo Djevojački svijet, izabrane pripoviesti čeških spisateljica iz 1902, kojim je želio potaknuti hrvatske žene da se poput Čehinja angažiraju u javnom životu te prijevod romana Aloisa Jiráseka Pasoglavci ili Boj čeških graničara za seljačko pravo iz 1906.

Lipovac je podsjetio da je Radić u brošuri Kako ćemo iz našeg zla u dobro iz 1902. napisao: „Česi su po svom znanju, napretku i bogatstvu, a osobito po svojoj ljubavi k slavenskoj braći, prvi slavenski narod. Česi nam mogu najviše pomoći tim što se kod njih možemo naučiti kako se pametno i napredno gospodari, radi i trguje i kako se stvara narodna sloga". Spomenuo je i Radićev govor u Hrvatskom saboru iz 1911. kada je uz ostalo rekao: „Kad me tko pita, zašto o Česima toliko govorim, onda odgovaram: Zato, jer kod Čeha imamo sve o čemu mi još dugo niti sanjati ne možemo.“

Radić se zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavski savez država i naroda sastavljen od pet država – češke, galicijske, ugarske, hrvatske i alpske, s time da bi Slaveni u međusobnoj komunikaciji trebali koristiti češki, koji bi bio i posrednički jezik sa središnjim državnim institucijama. Predlagao je i da se u hrvatske srednje škole uvede učenje češkog kako bi mladi ljudi mogli odlaziti na školovanje u Češku, prije svega u strukovne škole kojih u Hrvatskoj nije bilo. Još 1896. Radić je sastavio i izdao Slovnicu i čitanku češkoga jezika i Rječnik češkoga jezika za Hrvate. Ta su djela doživjela svoje drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje 1902. pod naslovom Češko-hrvatska slovnica s čitankom i s češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom, a treće izdanje 1911. pod naslovom Češka vježbenica za srednje i njima slične škole. Dugo godina to su bili jedini priručnici za učenje češkog jezika u Hrvatskoj.

Nakon raspada Austro-Ugarske Radić se zalagao za spajanje Hrvatske s Čehoslovačkom koridorom kroz današnje Gradišće.

Stjepan Radić bio je povezan i s Česima u Hrvatskoj među kojima je živio tri mjeseca od 1901. do 1902. u selu Končanici kod Daruvara, a kasnije je pisao za novine češke manjine te posjećivao Češku besedu Zagreb. U vrijeme Kraljevine SHS kada je Radić temeljem izbornih rezultata bio smatran vođom hrvatskog naroda većina Čeha u Hrvatskoj, posebno na selu, podržavala je njegovu politiku, a teško ih je pogodila i Radićeva smrt. Lipovac je spomenuo i da je Radić sa suprugom novu 1912. dočekao upravo u Češkoj besedi Zagreb, a nakon toga napisao članak za novine Český list u kojem je hrvatskim Česima poručio da im geslo mora biti: „Co Čech, to pracovník.“

Obitelj Marije i Stjepana Radića bila je dvojezična, što se doznaje iz Radićevih pisama. Suprugu Mariju je uvijek oslovljavao na češkom s „Nejmilejší“ ili „Nejmilejší moje“, a članove obitelji kao „Nejmilejší moji“. Povremeno je na kraju pisma supruzi i djeci slao „milliard hubiček“, „million pusinek“ ili „trillion trillionů hubinek“, umjesto kratice PS koristio je češku riječ „douška“, a Vladka Mačeka u nekoliko je navrata spomenuo kao „Kocoura“ (mačak na češkom).

Svoja pisma Radić je često običavao potpisivati šaljivim nadimcima, pa su se među tim nadimcima našli i oni češki, poput „Nedočkal“ (aludira na to da još nije dočekao da bude pušten iz zatvora), „Dočkal“ (izražava nadu da će uskoro biti dočekati slobodu) ili „Tatínek Nashledanoušek“. Za života Radić je dobio troje unučadi koji su ga zvali češkim oblikom Dědeček.

Zbog svojih zasluga za hrvatsko-češke odnose Stjepan Radić je 2018. u Pragu dobio ulicu sa svojim imenom, na inicijativu Hrvatsko-češkog društva, a 2011. podignuta mu je i spomen-ploča na mjestu vjenčanja, u crkvi svetog Norberta.

Na obilježavanju 150. godišnjice rođenja Stjepana Radića uvodno je govorio predsjednik Češke besede Zagreb i Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba Juraj Bahnik koji je podsjetio da je obilježavanje ovog jubileja organizirano u sklopu Dana češke i hrvatske kulture u Zagrebu koji se održavaju od 25. svibnja u organizaciji ove dvije institucije češke manjine u Zagrebu. „Cilj Dana češke i hrvatske kulture u Zagrebu je oteti zaboravu osobe koje su gradile mostove između Hrvata i Čeha, a jedan od najčvršćih mostova izgradio je upravo Stjepan Radić“, kazao je Bahnik, koji je istaknuo i Radićeve zasluge za prihvaćenost češke manjine u Hrvatskoj među većinskim narodom.

Juraj Bahnik pročitao je i pjesmu koju je povodom Radićeve smrti pjesmu njemu u spomen na češkom napisao čehoslovački diplomat Prokop Vavřínek, nećak Radićeve supruge Marije, sin njene sestre Anne. Pjesma je objavljena u zagrebačkim novinama Slobodni glas na prvu godišnjicu Radićeve smrti 8. kolovoza 1929..

Stjepan Radić

Stjepan Radić
 
Kdo geniem, ten trpi vždy a všady
Má na skráni korunu trnovou -
Pášti strádá, rozdáraje poklady,
Sám kráčuje svou cestou křižovou.
 
Jde sám a sám - jen přidka rukou lásky
Jej cizí bitost vřele uvitá,
A dumy, které tají jeho vrásky,
Se zaniceným zrakem pročitá.
 
V žití zneuzán všecky dary ducha
Jen otčinĕ sve drahé vĕnuje,
Ač jemu pléva zbude pouze hluchá,
A všecko té, již tolik miluje.
 
Spi, muži velký, v práci své i hoři,
Prach, v nejž se mĕni svatá tvoje hruď,
Je ten, v nĕhož se volnost lidu tvoři -
Národu svému provždy Svĕtlem budi.
 
Hrvatský národ z lidstva oceánu
Jak perlu vynes v lesku třpýticím -
Duch lásky uvil pohřební mu bránu
A národ stal se domem truchlicím -
 
Je žalost velká, a slov pro ni není,
Když velduch klesl smrti na lůže -
Národu svému přinesl Vzkřišení,
Lů jeho vzkřišit nikdo nemůže...
 
Však ducha jeho plody skrouci
Již zraji ve všech srdcich v národĕ -
Jak chtĕl, dal půjde k boji s láskou vroucí,
Vĕčnĕ zůstane vĕren Svobodĕ!
 
Prokop Vavřínek

Snimka predavanja dostupna je na poveznici:
https://www.youtube.com/watch?v=pJMQ1_2WAUg&t=345s