Autobiografija Jiříja Menzela Hirovita ljeta – 13. knjiga u izdanju Hrvatsko-češkog društva

Hrvatsko-češko društvo i Školska knjiga objavili su u studenom 2022. autobiografiju češkog filmskog i kazališnog redatelja Jiříja Menzela pod naslovom Hirovita ljeta koju je s češkog prevela Dagmar Ruljančić. Riječ je od 13. knjizi objavljenoj u izdanju Hrvatsko-češkog društva.

Naslov Hirovita ljeta parafraza je naslova Menzelovog filma Hirovito ljeto. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Zagreba, a predstavljena je 10. studenog 2022. na štandu Školske knjige na sajmu knjiga Interliber na Zagrebačkom velesajmu.

Kako je na predstavljanju kazala urednica knjige Jozefina Ćurković, autor u svojoj autobiografiji opisuje djetinjstvo i kulturno ozračje u praškoj građanskoj obitelji, studij na Filmskoj akademiji, snimanje Oscarom nagrađenog prvijenca Strogo kontrolirani vlakovi i ostalih svojih filmova, među kojima i potpuno slučajan nastanak komedije Selo moje malo koja je bila nominirana za Oscara.

U knjizi doznajemo kako unatoč ne baš naočitu izgledu, stidljivosti, slabovidnosti i tihu glasu Menzel igrom slučaja postaje filmski i kazališni glumac. Kao ikoni Praškog proljeća nakon sovjetske okupacije bio mu je zabranjen je rad pa je bio prisiljen sklapati nagodbe i kompromise s komunističkim režimom jer, kako je rekao, za razliku od Miloša Formana ili Milana Kundere, trebao je kontakt s domaćom publikom. U autobiografiji opisuje i svoja gostovanja u Hrvatskoj, posebno režiranje Halmeta u Dubrovniku 1983. Menzel daje pogled na poslijeratnu povijest češkoga društva, na „kuhinju“ oko dodjela Oscara i drugih nagrada (koje je držao doma u ormaru kako se ne bi uzoholio), na komične susrete s Alfredom Hitchcockom i drugim svjetskim ličnostima. Menzel opisuje svoje kreativne metode i sazrijevanje nazorâ na umjetnost utemeljenih na kredu: „Želim raditi filmove i predstave koji će se svidjeti publici i koje će ljudi rado dolaziti gledati.“ Knjiga je pisana u Menzelovom karakterističnom stilu, s naglašenim crnim humorom i autoironijom, autor pitkim i pristupačnim jezikom pripovijeda zgode i nezgode redateljskog i glumačkog života te urnebesne detalje sa snimanja nekih od njegovih najpoznatijih filmskih ostvarenja. U knjizi su i brojne fotografije, a o Menzelovim vezama s Hrvatskom, u kojoj je režirao sedam kazališnih predstava i dva dokumentarna filma o Hrvatskoj, Vaše more naše more i Moj Dubrovnik, u knjizi pišu njegovi suradnici Miro Branković i Niko Pavlović te filmski kritičar Dean Šoša.

Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac podsjetio je na Menzelove veze s Hrvatskom. „Hrvatsku je Menzel smatrao svojom drugom domovinom, od 82 godine života na boravke u Zagrebu otpalo bi oko dvije godine pa ne čudi da je 2017. prihvatio prijedlog Dagmar Ruljančić i Hrvatsko-češkog društva da se ponovno vrati ovdje i snimi svoj treći dokumentarac pod nazivom Moj Zagreb. No plan je ostao neostvaren nakon što je Menzel obolio. Danas možemo samo nagađati na koji bi način Menzel, koji je dijelom života bio i Zagrepčanin, predstavio zagrebačke znamenitosti i duh grada, no to bi svakako bila odlična filmska razglednica Zagreba, korisna u njegovoj svjetskoj promociji. Menzel je zapravo jedini od suvremenih čeških velikana koji je duže vrijeme boravio u Zagrebu i Hrvatskoj. I ne samo da je boravio u Zagrebu, nego se i kretao zagrebačkim ulicama, pio kavu u kafićima, dakle Zagrepčani su Menzela mogli viđati i popričati s njim“, kazao je Lipovac, istaknuvši da je ovo 13. knjiga objavljena u izdanju Hrvatsko-češkog društva. Podsjetio je da je Menzel 2012. bio prvi dobitnik Nagrade „Mate Relja“ koju ova udruga dodjeljuje za doprinos hrvatsko-čeških odnosima na području umjetnosti.

„Što se tiče Menzelovih zasluga kad je u pitanju promocija Češke u Hrvatskoj, možemo reći da je odigrao golemu ulogu jer je hrvatsku publiku svojim komedijama naučio da zavole češki film i širom otvorio vrata drugim češkim režiserima. Češki film je zbog toga u Hrvatskoj postao pravi brend pa i ne čudi što je Tjedan češkog filma u Zagrebu toliko popularan svake godine. Budući da živimo u vizualno doba, mnogi su upravo putem čeških filmova zavoljeli i Češku i njenu kulturu, njen jezik, a svega toga možda ne bi bilo da nije bilo Menzela, njegovih filmova, njegove poetike. Možemo zaključiti da je ova knjiga izraz zahvalnosti hrvatske kulturne javnosti prema Jiříju Menzelu kao velikanu češkog i svjetskog filma i kazališta, koji je dio svog talenta darovao i Hrvatskoj. Nadajmo se da ćemo jednom u Zagrebu imati i Ulicu Jiříja Menzela“, zaključio je Lipovac. Predsjednik Upravnog odbora Školske knjige Ante Žužul nadovezao se podsjećanjem da mnoge zagrebačke ulice nose imena hrvatskim velikana koji su bili stranog porijekla te podsjetio na zasluge Čeha za Hrvatsku, kao i na sličnost Hrvatskog proljeća i Praškog proljeća te borbe oba naroda za slobodu. „Volimo svoj narod, ali volimo i druge narode i kulture. To je najveća vrijednost i hrvatskog i češkog naroda“, rekao je Žužul.

Češki veleposlanik Milan Hovorka kazao je da osobno nije poznavao Menzela, ali da je gledao mnoge njegove filmove koji su popularni u cijelom svijetu.

„Godine koje Menzel opisuje u ovoj knjizi bile su teške, ali on ih je nazvao hirovitima. Ostao je vjeran svojoj poetici, gorkom humoru, ljubavi i mudrosti“, rekao je Hovorka.

Dagmar Ruljančić prisjetila se svoje suradnje s Menzelom u nastajanju njegove autobiografije, a Miro Branković prisjetio se nastajanja Menzelovih dokumentarnih filmova o Hrvatskoj, kao i Menzelove spremnosti da snimi reklame za hrvatski Jadran s likovima iz komedije Selo moje malo.

„Bio je majstor humora. Volio je ljude i to se najbolje vidi u njegovim filmovima, a filmsku ekipu Hrvatske televizije oduševio je svojim pristupačnošću i ljubaznošću, Svakoga je pozdravio, svakome je zahvalio“, rekao je Branković.

Na predstavljanju je pročitan i ulomak iz teksta filmskog kritičara Deana Šoše koji je trebao osobno prisustvovati, a koji se prisjetio Menzelova gostovanja u filmskoj emisiji Hrvatske televizije Posebni dodaci 2008. „Prije emisije obožavali smo njegov rezervirani stav prema pretencioznosti i onima koji sami sebe proglašavaju umjetnicima. Nakon emisije bio nam je još i draži. Kratko i jasno, bez većih pretenzija, rekao je sve što je mislio reći. Govorio je zabavno, duhovito i melankolično, upravo onako kako je govorila i njegova umjetnost. Klasici „manjih“ kinematografija nerijetko teško prelaze granice vlastitih kultura. Menzel nije imao takvih problema. Bio je poznat svugdje. Ali rijetko gdje toliko voljen i cijenjen kao u Hrvatskoj. Ne znam da je u nekoj izvančeškoj filmskoj Bibliji Menzel kanoniziran kao u našoj Filmskoj enciklopediji, kao jedan od najznačajnijih suvremenih stvaralaca u žanru filmske komedije“, poručio je Šoša.