Minisimpozij Hrvatsko-češkog društva o vezama Čeha s drugim narodima i državama jugoistočne Europe
Prikaz češko-slovenskih veza dao je Marijan Lipovac koji je kazao da njihovi počeci sežu još u sedmo stoljeće, u vrijeme Samovog plemenskog saveza koji su uz Čehe činili i preci današnjih Slovenaca. Sredinom 13. stoljeća slovenske zemlje bile su pod vlašću češkog kralja Přemysla Otokara II., dok je u 15. stoljeću pripadnica njemačke velikaške obitelji iz Slovenije Barbara Celjska kao supruga Žigmunda Luksemburškog postala ne samo ugarsko-hrvatska, nego i češka kraljica. Umrla je u Mělniku, a pokopana u praškoj katedrali. Krajem 16. stoljeća u Češkoj je djelovao slovenski skladatelj Jakob Gallus. U 19. stoljeću uspostavljena je suradnja čeških i slovenskih preporoditelja, a najveći češki pjesnik Karel Hynek Macha i najveći slovenski pjesnik France Prešeren bili su prijatelji te su se 1834. susreli u Ljubljani. U Sloveniji je veći dio života kao šumar djelovao Čeh Josef Ressel, izumitelj brodskog vijka. Vrhunac češko-slovenskih odnosa dogodio se između 1867. i 1918. kada su političari oba naroda uspostavili blisku suradnju. Započelo je i intenzivno prevođenje književnih djela, češki arhitekti projektiraju neke od najvažnijih zgrada u Ljubljani, u Sloveniju prodire češki kapital, a u slovenske Alpe dolaze i prvi češki turisti. Prag je bio mjesto studija mnogih Slovenaca, a ondje je kao profesor neko vrijeme djelovao i najslavniji slovenski arhitekt Josip Plečnik koji je nakon 1918. uredio Praški dvorac kao rezidenciju čehoslovačkih predsjednika i time stekao trajnu zahvalu Čeha. Nakon 1918. češko-slovenske veze se nastavljaju uglavnom na kulturnom i gospodarskom planu, a nova etapa odnosa nastupa osamostaljenjem Slovenije 1991. Predsjednici Václav Havel i Milan Kučan uspostavili su prijateljski odnos, što je pozitivno utjecalo na veze dviju država koje danas surađuju na mnogim područjima pa je Kopar nakon Hamburga druga češka luka, a Češka nakon Hrvatske zemlja gdje se najviše prevode slovenske knjige.
Miroslav Křepela govorio je o češko-srpskim odnosima koji začetke imaju u 12. stoljeću kada su češki hodočasnici preko Srbije putovali u Svetu zemlju, a istim putem kretale su se i križarske vojske u kojima su bili i češki vojnici. Češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. je 1355. poslao pismo srpskom caru Dušanu
u kojem ga je obrabrivao u njegovim planovima da sklopi obrambeni savez protiv Osmanlija s papom. U pismu ističe njihovu jezičnu bliskost pa se pismo u 19. i 20. stoljeću tumačilo kao izraz slavenskih simpatija između dva vladara.
Srbi iz južne Ugarske su u 15. stoljeću sudjelovali u pohodima protiv čeških husita, a češko plemstvo sudjelovalo je u obrani Srbije od Osmanlija. Češka javnost sa simpatijama je gledala oslobodilačke ustanke Srba protiv osmanske vlasti u 19. stoljeću, a velik ugled među Česima, posebno zbog sakupljanja narodnih pjesama, imao je Vuk Karadžić. Važna osoba češko-srpskih odnosa bio je političar František Zach koji je u Srbiji proveo skoro 40 godina, bio jedan od osnivača srpske vojske i njen general, a imao je i važnu ulogu u nastanku tajnog srpskog političkog programa Načertanije Ilije Garašanina. U Srbiju dolaze češki inženjeri i drugi stručnjaci, češki književnici pišu djela inspirirana srpskom poviješću i borbama s Osmanlijama, a važan pobornik češke kulture bio je pjesnik Jovan Jovanović Zmaj koji je prevodio s češkog. Do zahlađenja srpsko-čeških odnosa dolazi nakon osamostaljenja Srbije 1878. jer je sve do početka 20. stoljeća, u vrijeme dinastije Obrenovića, bila proaustrijski orijentirana. Novi uspon međusobnih odnosa doveo je do prodora češkog kapitala u Srbiju, a veliku popularost stekao je političar i filozof Tomáš Masaryk koji je 1918. postao prvi predsjednik Čehoslovačke. Na srpsko-češke odnose tada je povoljno djelovalo članstvo te države i Jugoslavije u Maloj Antanti, a bliske veze nastavljene su i nakon 1945. Nekoliko značajnih srpskih filmskih režisera studiralo je u Pragu. U vrijeme krvavog raspada Jugoslavije veći dio češke javnosti smatrao je Srbiju krivcem pa do pune normalizacije odnosa dolazi tek nakon pada Slobodana Miloševića 2000., pri čemu je novo zahlađenje odnosa nastupilo nakon što je Češka 2008. priznala samostalnost Kosova. Danas Srbija i Češka razvijaju gospodarsku i kulturnu suradnju, a dvije države povezuje i češka manjina u Srbiji.
O vezama Čeha s Bosnom i Hercegovinom govorio je Marijan Orct. Povijesno su potvrđeni trgovački odnosi između Češke i srednjovjekovne Bosne, a starija historiografija nastojala je naći poveznice između čeških husita i bosanskih bogumila, no one nisu dokazane. Češka javnost je počela stjecati više znanja o Bosni tek u prvoj polovici 19. stoljeća, među ostalim zahvaljući prijevodima s hrvatskog putopisa Matije Mažuranića Pogled u Bosnu i epa Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića. Mnogi češki književnici i novinari posjećivat će Bosnu i opisivati ju u svojim tekstovima. U vrijeme ustanka u BiH 1875. u nizu čeških gradova sakupljana je pomoć izbjeglicama, a kad je 1878. Austro-ugarska uz suglasnost velikih sila zaposjela BiH, među vojnicima su bili i Česi koji će u velikom broju dolaziti i kao službenici, inženjeri, učitelji, glazbenici i obrtnici i tako pomoći razvoj te zemlje. Do danas se pamti arhitekt Karel Pařik koji je veći dio života proveo u Sarajevu gdje je uz ostalo projektirao gradsku vijećnicu i Zemaljski muzej. Masaryk je bio popularan u BiH zbog svojih kritika polukolonijalnog načina upravljanja. U Pragu je bilo mnogo studenata iz BiH, a jedan od njih, Jovan Kršić, postat će značajan prevoditelj i popularizator češke kulture. U vrijeme srpske agresije na BiH Češka je pružila veliku humanitarnu pomoć i primila 11.000 izbjeglica, a Václav Havel, koji je oštro osuđivao agresiju, bio je prvi predsjednik koji je posjetio Sarajevo nakon sklapanja Daytonskog sporazuma. Češki vojnici sudjelovali su u mirovnim misijama u BiH, a iz Češke su stizala visoka financijska sredstva za obnovu ratom razorenih područja BiH. U toj zemlji danas djeluju i udruge češke manjine.
Drugi dio minisimpozija Hrvatsko-češkog društva o vezama Čeha s drugim narodima i državama jugoistočne Europe održat će se u studenom kada će se govoriti o češko-crnogorskim, češko-bugarskim, češko-makedonskim, češko-albanskim i češko-kosovskim vezama.
