Hrvatsko-češko društvo organiziralo predavanje o hrvatskom generalu Josipu Šiškoviću
Hrvatsko-češko društvo organiziralo je 5. veljače 2024. predavanje o
hrvatskom generalu Josipu Šiškoviću, od 1779. do 1783. vojnom
zapovjedniku Češke, koje je održao Boris Trnski. Predavanjem je otvoren
ciklus Iz zajedničke
hrvatsko-češke vojne povijesti kojim Hrvatsko-češko društvo želi
podsjetiti na značajne, ali zanemarene osobe i događaje s područja vojne
povijesti koji povezuju Hrvate i Čehe, a time ujedno obilježiti 15.
godišnjicu članstva Hrvatske i 20. godišnjicu članstva Češke u NATO-u.
Boris Trnski, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske i član HČD-a,
godinama se bavi hrvatskom vojnom poviješću, a najviše Hrvatima koji su
bili najviši časnici u vojskama Habsburške monarhije, ali i drugih
država, posebno onih u čijem sklopu su nekad bile hrvatske zemlje. U
uvodu predavanja iznio je rezultate svojih istraživanja prema kojima je
u razdoblju od 1804. do 1918. čak 395 osoba s područja Hrvatske dobilo
generalski ili admiralski čin, od čega 379 u vojsci Habsburške
monarhije, odnosno Austro-Ugarske, pri čemu je Svetozar Borojević dobio
najviši vojni čin feldmaršala. Osam generala ili admirala iz Hrvatske
bilo je u vojsci Ruskog carstva, dva u Napoleonovoj francuskoj vojsci,
dva u vojsci revolucionarne Mađarske 1848. i 1849. te po jedan u
vojskama Osmanskog carstva, Venecije, Srbije i Portugala. Oko 70 posto
njih bili su Hrvati i katolici, a ostali Srbi, Česi, Austrijanci i
Talijani. Trnski je ustanovio i da su do 1804. djelovala 42 hrvatska
generala.
Josip Šišković rodio se 1719. u Segedinu u plemićkoj obitelji bačkih
Hrvata. U habsburšku carsku vojsku stupio je s 19 godina i sudjelovao u
Ratu za austrijsko naslijeđe (1740.–1748.) na području današnje
Slovačke, Bavarske i Nizozemske te 1742. dobiva čin satnika, a 1745.
bojnika. Od 1748. služio je u garnizonu u Pragu i 1750. postao pukovnik,
a 1756. dobiva i titulu baruna.
Na početku Sedmogodišnjeg rata (1756.–1763.) osobito se istaknuo u bitci
kod Kolína u središnjoj Češkoj 1757. kada je njegova pukovnija odbila
pet žestokih uzastopnih napada pruske vojske i tako spriječila osvajanje
Praga. „Bio je to prvi poraz pruskog kralja Fridrika Velikog u
Sedmogodšnjem ratu. Šišković je zbog zasluga unaprijeđen u čin brigadnog
generala te kao prvi Hrvat odlikovan netom ustrojenim Viteškim križem
Vojnog reda Marije Terezije“, kazao je Trnski. Istaknuo je i Šiškovićeve
zasluge u bitci kraj Domašova u Moravskoj 1758. kada je spriječio
osvajanje Olomouca i pruski prodor prema Beču. Šiškovič je zabilježio i
pobjede kod Hochkircha (1758.) i Maxena (1759.) te dobio čin podmaršala,
od 1760. bio je načelnik stožera jedne armije habsburške vojske, a od
1763. član Dvorskog ratnog vijeća u Beču, a postoji teorija i da je bio
njegov predsjednik, što bi odgovaralo položaju ministra rata.
Zbog izuzetnih vojnih zasluga 1765. je odlikovan Zapovjedničkim križem
Vojnog reda Marije Terezije, 1767. unaprijeđen je u čin generala
topništva, a 1769. postaje glavni inspektor habsburške vojske za
područje Vojne krajine te je sudjelovao u njenoj reorganizaciji. Bio je
1770. u pratnji rimsko-njemačkog cara Josipa II. kad je posjetio Osijek
i Novu Gradišku. Šišković je 1775. dobio titulu grofa i postao vojni
zapovjednik Galicije, a 1779. vojni zapovjednik Češke sa sjedištem u
Pragu gdje je i umro 1783. Pokopan je u katedrali svetog Vida gdje je u
kapeli svetog Žigmunda do danas sačuvana njegova nadgrobna ploča s
latinskim natpisom u češkom prijevodu: „Na památku Josefa hraběte
Šiškoviče (pocházejícího) z uherské šlechty. Jako mladík se vyučil ve
vojenském umění v turecké válce, později s vyznamenáním dosáhl všech
vojenských hodností. V pruské válce vedl třetí pluk pěchoty a poté, kdy
byli nepřátelé poraženi u Plaňan a Olomouc byla osvobozena z obležení,
stal se velkým nástrojem vítězství. Brzy dosáhl nejvyšších vojenských
poct a byl obdařen důstojností nositelem rytířského a komandérského
Tereziánského řádu.
Novými zásluhami o stát natolik prokázal svou věrnost a prozíravost vůči
nejvznešenější císařovně Marii Terezii a nejvznešenějšímu císaři
Josefovi II., že ho učinili vojenským a tajným radou, velitelem
dělostřelectva a poté velitelem svých vojsk
v Čechách a Haliči. Žil 64 let. Hrdinovi občanů, vojáky milovanému,
který výtečně plnil povinnosti křesťanského člověka více pro druhé než
pro sebe, svému nejmilejšímu manželovi nechala zbudovat truchlící
Barbara baronka z Harruckernu.“
Predsjednik Hrvatsko-češkog
društva Marijan Lipovac kazao je da je činjenica da su u 18., 19.
i početkom 20. stoljeća mnogi Hrvati službovali u Češkoj kao vojnici ili
zapovjednici tema i fenomen koji se tek otkriva zahvaljujući
istraživanjima Borisa Trnskog. „Hrvati koji su službovali kao vojni
zapovjednici zadužili su Češku jer su ju uz ostalo branili u ratovima i
tako obranili češki teritorij i granice. Možemo ukratko reći: Česi su
gradili Hrvatsku, a Hrvati su branili Češku,“ kazao je Lipovac.
