Hrvatsko-češko društvo i Hrvatsko kulturno društvo Napredak organizirali predavanje o generalu Josipu Filipoviću

Hrvatsko-češko društvo i Hrvatsko kulturno društvo Napredak organizirali su u četvrtak 25. travnja 2024. u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu predavanje o hrvatskom generalu Josipu Filipoviću koji je od 1874. od 1878. te od 1882. do 1889. bio vojni zapovjednik Češke, a u povijest je ušao kao zapovjednik austro-ugarske vojske koja je 1878., temeljem odluke Berlinskog kongresa, zaposjela Bosnu i Hercegovinu i time ju nakon četiri stoljeća oslobodio osmanske vlasti. Predavanje je održao Boris Trnski, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske i član HČD-a, koji se godinama bavi hrvatskom vojnom poviješću, a najviše Hrvatima koji su bili najviši časnici u vojskama Habsburške monarhije, ali i drugih država, posebno onih u čijem sklopu su nekad bile hrvatske zemlje.

Trnski je istaknuo da je Filipović jedan od tri najistaknutija hrvatska časnika u austro-ugarskoj vojsci, uz feldmaršala Svetozara Borojevića i generala Stjepana Sarkotića. Josip Filipović rodio se 1819. u Gospiću, u ličkoj vojničkoj obitelji s titulom baruna. Školovao se u Austriji te službovao u Češkoj i Italiji. Trnski je podrobnije govorio o Filipovićevom sudjelovanju u pohodu na Mađarsku 1848/49., nakon kojeg je 1851, postao potpukovnik i glavni pobočnik hrvatskog bana Josipa Jelačića. Od 1853. kao pukovnik bio je zapovjednik Varaždinsko-križevačke graničarske pješačke pukovnije. Kao general-bojnik, Filipović je 1859. sudjelovao u ratu protiv Francuske i Pijemonta, a 1866. tijekom rata s Pruskom sudjelovao je u bitkama kod Kuksa, Sadove i Požuna i promaknut u čin podmaršala. Trnski je opširnije govorio o zaposjedanju BiH 1878. pod Filipovićevim  zapovjedništvom. Iako se smatrao da će ta operacija proći bez otpora, budući da se osmanska vojska bila povukla, Filipović je morao slamati pobune muslimanskog i pravoslavnog stanovništva te je njegova vojska imala 3481 poginulog vojnika. Filipović je imenovan i prvim guvernerom BiH, ali ubrzo je smijenjen zbog mađarskog pritiska i straha da će djelovati u hrvatskom interesu. Filipović je 1881. premješten na uglednu dužnost zapovjednika Beča, ali 1882. na vlastiti je zahtjev ponovno imenovan zapovjednikom Češke sa sjedištem u Pragu gdje ostaje do smrti 1889. Zanimljivo je da je 1874. Filipović nekoliko mjeseci bio vojni zapovjednik Moravske i Šleske sa sjedištem u Brnu, a dužnost je predao svom bratu generalu Franji Filipoviću i otišao za zapovjednika u Prag pa su tako nekoliko godina dvojica Hrvata, ujedno i rođena braća, bili na najvišim vojnim položajima u današnjoj Češkoj.

Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac govorio je o Filipovićevom djelovanju u Češkoj gdje je kao strog, ali pravedan zapovjednik stekao popularnost vojnika jer je poticao upotrebu češkog jezika kod obuke. Filipović je izlazio ususret gradu Pragu u vezi izgradnje infrastrukture pa je dobio titulu počasnog građanina, a kad je umro pokopan je uz najviše počasti na praškom vojnom groblju. Kad je to groblje 1906. ukinuto, Filipović je pokopan na Olšanskom groblju gdje mu je grob bio nepoznat sve do 2012. kada ga je otkrilo Hrvatsko-češko društvo. Grob je u zapuštenom stanju i trebala bi mu obnova.

U uvodu predavanja Boris Trnski iznio je rezultate svojih istraživanja prema kojima je u razdoblju od 1804. do 1918. čak 395 osoba s područja Hrvatske dobilo generalski ili admiralski čin, od čega 379 u vojsci Habsburške monarhije, odnosno Austro-Ugarske, pri čemu je Svetozar Borojević dobio najviši vojni čin feldmaršala. Osam generala ili admirala iz Hrvatske bilo je u vojsci Ruskog carstva, dva u Napoleonovoj francuskoj vojsci, dva u vojsci revolucionarne Mađarske 1848. i 1849. te po jedan u vojskama Osmanskog carstva, Venecije, Srbije i Portugala.