Hrvatsko-češko društvo obilježilo obilježena 150. godišnjicu rođenja Marije Radić

Hrvatsko-češko društvo, Klub studenata bohemistike ŘÍP, Klub studenata povijesti ISHA Zagreb i Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije organizirali su 28. listopada 2024. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavanje posvećeno Mariji Radić povodom 150. godišnjice rođenja. O privatnom životu Marije Radić i njenoj ljubavi i braku sa Stjepanom Radićem govorio je Marijan Lipovac, a o njenom javnom i političkom djelovanju Bruno Šagi. Hrvatsko-češko društvo u posljednjih desetak godina organiziralo nekoliko predavanja u više hrvatskih gradova posvećenih Mariji Radić i tako pridonijelo popularizaciji ove istaknute hrvatske Čehinje. To je rezultiralo i postavljanjem spomen-ploče na zgradi u Zagrebu gdje je Marija Radić provela zadnje godine života i umrla te imenovanjem ulice s njenim imenom u naselju Špansko. U Pragu je pak Hrvatsko-češko društvo postavilo spomen-ploču u crkvi svetog Norberta u Pragu na mjestu vjenčanja Marije i Stjepana Radića te iniciralo imenovanje Radićeve ulice (pod nazivom Radičova) u praškom predjelu Břevnov. Interes za neobičnu životnu priču Marije Radić očito postoji i među mladom generacijom, što se potvrdilo ovim predavanjem. Marija Radić rođena je 1874. kao Marie Dvořáková  u Pragu gdje je 1894. završila učiteljsku akademiju. Iste godine upoznala je studenta iz Hrvatske Stjepana Radića, kasnije vodećeg hrvatskog političara, s kojim se vjenčala 1898. i došla živjeti u Hrvatsku. Prije toga radila je kao učiteljica u Kutnoj Hori, Metylovicama, Taboru i Jistebnicama. Marija i Stjepan Radić u braku su dobili dvije kćeri i dva sina koje su odgojili i u hrvatskom i u češkom duhu.

„Bez svoje supruge Stjepan Radić ne bi postao ono što je bio, vodeći hrvatski političar svoga doba, legitimni vođa hrvatskog naroda, izabran na izborima, i u konačnici jedna od najznačajnijih osoba iz hrvatske povijesti, jedan od vizionara slobodne Hrvatske koju nije doživio, ali je projicirao kakva bi trebala biti, na kojim bi vrijednostima trebala počivati. Iako rodom Čehinja, Marija Radić Hrvatsku je u potpunosti prihvatila kao svoju domovinu, sa svim njenim prednostima i manama, i doprinosila njenoj slobodi i napretku“, kazao je Lipovac. Citirao je i pismo koje je Radić poslao supruzi 1919. iz zatvora u kojem je sažeo što mu je značila u životu: „Ti si stalnim svojim značajem stvorila korito bujici moga temperamenta, ti si dubokim svojim osjećajem za pravicu stvorila korenje mojim mislima za slobodom i napredkom.“

Zanimljivo zapažanje o Mariji Radić u svom članku iz 1928. je dala istaknuta novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka: „Razumljivo je dakle, da je gospodja Radić našla u svojem mužu tako veliko uvažavanje: on nikad ni časa nije zaboravio, da mu je ona uvijek bila ljubećom suprugom, najvjernijom drugom, najizdržljivijim supatnikom, a po tome oslonom, izvorom nove snage – da je ona nosila s njime mučenički križ kao – diamantni božićni dar!“

Nakon što je Stjepan Radić s bratom Antunom 1904. osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku u čijem programu je bila i ravnopravnost muškaraca i žena, i Marija Radić uključuje se u političko djelovanje te je objavljivala članke o ženama i ženskom pokretu u kojima je pokazala dobro poznavanje sufražetskih ideja i pokreta u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Švedskoj. Ciljevi njenog društvenog i političkog angažmana bila su jednaka prava žena u javnom životu, zapošljavanju i obrazovanju. Od 1911. Marija Radić vodila je obiteljsku Slavensku knjižaru. Nakon 1918., kad je osnutkom Jugoslavije Hrvatska po prvi put u povijesti izgubila svoju višestoljetnu državnost, HSS je dobio potporu većina hrvatskog naroda, a Radić postao hrvatski politički vođa i predvodnik borbe za obnovu hrvatske državnosti i ravnopravnost Hrvata u jugoslavenskoj državi. Nastupi Marije Radić prilagodili su se tada novim okolnostima u kojima više nije pisala za malobrojnu obrazovanu elitu, nego za široke slojeve kojima su zahtjevi za ravnopravnošću žena bili previše revolucionarni. Objavljivala je članke o politici, ali nije zaboravila žene. Stavljanje nacionalnih interesa u prvi plan i stalno spominjanje majčinske uloge žena bili su taktički potezi kako bi radikalni zahtjevi za punom ženskom ravnopravnošću postali prihvatljivi svima. Osim toga, kako je sama zapisala, propagirati žensko pravo glasa bilo je teško u državi u kojoj nije bilo „elementarnih ljudskih i narodnih prava“, a u politici nije vladao zakon nego „gruba sila“. I sama je 1919. više od pola mjeseca provela u zatvoru. Marija Radić supruga je pratila na političke skupove u zemlji i inozemstvu, a od 1927. bila je na čelu ženskih organizacija HSS. Stjepan Radić umro je 1928. mjesec i pol nakon atentata koji je u Narodnoj skupštini u Beogradu počinio radikalni srpski zastupnik. I kao Radićeva udovica Marija Radić ostala je neformalna prva dama Hrvatske, poštovana od naroda koji ju je, kao Čehinju, zvao Marženka. To su prepoznali i u inozemstvu pa je Mariju Radić nakon 1935. tijekom svog boravka u Zagrebu u njenoj kući posjetio francuski političar Robert Schuman, kasnije premijer i ministar vanjskih poslova te jedan od utemeljitelja Europske zajednice za ugljen i čelik, prethodnice Europske unije. Budući da je ostala politički aktivna bila je žrtva progona vladajućeg režima. Od 1936. Marija Radić bila je predsjednica ženske zadruge HSS-a Hrvatsko srce. Na sastancima i u novinama promicala je ideje o nenadomjestivoj ulozi žene, njenom pravu na obrazovanje, na rad i na punu ravnopravnost. Tijekom Drugog svjetskog rata kad je HSS bio zabranjen, njena Slavenska knjižara bila je centar ilegalne djelatnosti stranke. Hrabrost je pokazala kad je nakon ulaska okupacijske njemačke vojske u Zagreb 1941. u izlogu knjižare izložila knjigu Petra Zrinskog u kojoj se nalazio stih „Viruj Nimcu kako suncu zimsku.“

Nakon Drugog svjetskog rata HSS je formalno dobio slobodu djelovanja, no sve je bilo očitije da komunisti namjeravaju potpuno preuzeti vlast i uvesti jednostranački komunistički sustav kao u SSSR-u. Marija Radić pokrenula je novine Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode u kojima je otvoreno kritizirala komuniste, pozvala narod na bojkot izbora za Ustavotvornu skupštinu Jugoslavije. List je zabranjen, komunisti su Slavensku knjižaru demolirali i kasnije u njoj postavili bombu, a 1948. nacionalizirali. Mariju Radić napadalo se u komunističkoj propagandi, a u siječnju 1946., na ogradi preko puta njene obiteljske kuće osvanuo je natpis na češkom „Rozmysli si, Mařenko, rozmysli“. Radilo se o stihu iz Smetanine Prodane nevjeste,ali posriejdi je zapravo bila prijetnja. Marija Radić umrla je 1954. i uz posebnu dozvolu Josipa Broza Tita pokopana je uz svog supruga na zagrebačkom groblju Mirogoj uz nazočnost velikog broja građana.

Marija Radić nikad nije požalila što je, unatoč otporu obitelji, pristala udati se za Radića i iz svoje domovine Češke doseliti se u Hrvatsku. U svojim uspomenama zapisala je: „I makar bio moj život čitav pun muke i žalosti, ne mogu nikako reći, da žalim, što sam taj sudbonosni korak napravila. Jer tolike ljubavi i poštovanja, što sam doživjela od moga supruga to daleko nadvisuje sve pretrpljene boli duševne i razna stradanja. Svaka njegova blaga riječ bila je melem na moje duševne rane, koje su kao čudom odmah zacijelile“.