Prijedlog za imenovanje Parka Marije Ružičke Strozzi u Zagrebu

Hrvatsko-češko društvo uputilo je 31. listopada 2012. Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba prijedlog da park u naselju Savica, omeđen ulicama Prisavlje, Zvonimira Rogoza i Zinke Kunc, dobije ime Park Marije Ružičke Strozzi. Kako se ističe u prijedlogu, time bi se Zagreb napokon odužio jednoj od najistaknutijih hrvatskih glumica koja je ujedno bila i rodonačelnica ugledne umjetničke obitelji.

Tekst prijedloga glasi: Ove godine navršilo se 75 godina od smrti Marije Ružičke Strozzi, jedne od najvećih hrvatskih dramskih glumica kojoj se Grad Zagreb još uvijek nije odužio davanjem njenog imena nekoj javnoj površini. Hrvatsko-češko društvo stoga predlaže da park omeđen ulicama Prisavlje, Zvonimira Rogoza i Zinke Kunc na Savici, u Gradskoj četvrti Trnje, dobije ime Park Marije Ružičke Strozzi.

Za imenovanje predložemo lokaciju koja do sada nije imenovana te je u tom smislu slobodna za imenovanje. Također, neće biti troškova za građane zbog promjene adrese.

S obzirom na to da su ulice u okolici parka nazvane po osobama iz svijeta opere i kazališta (Zvonimir, Rogoz, Zinka Kunc, Ljerka Šram, Vladimir Ruždjak), imenovanje Parka Marije Ružičke Strozzi bi se ne samo idealno uklopilo u taj tematski kontekst, već bi ga smisleno nadogradilo. Također, imenovanjem Parka Marije Ružičke Strozzi povećao bi se i fond zagrebačkih javnih površina nazvanih u čast znamenitih žena, čime se promiče rodna ravnopravnost. Budući da je Zagrepčanka Marija Ružička Strozzi bila Čehinja, imenovanje parka u njenu čast bilo bi još jedan podsjetnik na višestoljetne hrvatsko-češke kulturne veze i na brojne Čehe i Čehinje koji su dali doprinos razvoju Zagreba, što je posebno bilo izraženo upravo na području kazališnog i glazbenog života.

Za izbor odgovarajuće lokacije Hrvatsko-češko društvo zahvaljuje Saši Šimpragi.

Marija Ružička Strozzi rodila se 3. kolovoza 1850 u moravskom gradiću Litovelu, a već s četiri mjeseca života doselila se u Zagreb gdje joj je otac Leopold Ružička dobio posao u kazališnom orkestru. Još kao djevojčica Marija Ružička počela se zanimati za kazalište te je glumila u školskim predstavama i učila pjevanje. Njen talent prepoznao je voditelj kazališta Josip Freudenreich koji joj je dao prvu ulogu, Jeane d’Eyre u drami Lowoodska sirota Charlotte Birsch Pfeiffer.

Marija Ružička debitirala je na kazališnim daskama 2. siječnja 1868. i bio je to početak njene karijere koja je potrajala gotovo 70 godina, sve do smrti 27. rujna 1937. Kao mlada glumica Marija Ružička u sezoni je igrala 30 do 50 uloga, premijera i repriza, te je stekla veliku rutinu.

Marija Ružička 1871. se udala se za markiza Ferdinanda Strozzija, nastavnika matematike na Realnoj gimnaziji, potomka stare firentinske plemićke obitelji, kojem je rodila osmero djece. Nastupala je doslovce do porođaja, zategnuta u steznike i skrivajući trudnoću jer bi traženjem porodiljskog dopusta dobila otkaz u kazalištu. Njen talent bio je prepoznat i u inozemstvu, među ostalim i u Beču, gdje su joj nudili trajan angažman koji nije prihvatila.

U svoj dnevnik upisala je: „Život mi je težak, no nikada ne bih napustila Zagreb. Ja sam tu i ostajem tu iako mene i moju djecu bije nevolja, naročito zimi u mrzloj sobi kad noću učim uloge i smrznute noge zamatam u gunj.“

Na gostovanjima u inozemstvu Marija Ružička Strozzi dočekivana je ovacijama i priznanjima, posebno u svojoj domovini Češkoj, u Pragu i Brnu, a kritike su naglašavale kako umije oduševiti publiku i uspoređivale su je sa Sarom Bernhardt i Eleonorom Duse. Jedna je zlonamjena kritika primijetila da ona i u životu glumi, a njezin odgovor je bio: „Možda u životu glumim budući da na sceni živim pravim životom i otvaram sve registre svojih emocija želeći stvoriti lik vječne žene.“

Nijedna hrvatska glumica nije ostvarila toliko uloga na sceni kao Marija Ružička Strozzi, oko 600, s nekoliko tisuća nastupa. Igrala je Shakespeareove heroine, ženske likove u dramama Ibsena, Strindberga i Hauptmanna, Damu s kamelijama, Fedru, Mariju Stuart, Maru Benešu, Majku Jugovića itd. Nastupala je i godinu dana prije smrti (u Freudenreichovim Graničarima i Tolstojevom Uskrsnuću), a potkraj života nije govorila „hoću živjeti“ već „hoću igrati“.

Kazališni kritičar Vladimir Lunaček napisao je da je Marija Ružička Strozzi kao žena interpretirala samo jednu ulogu – žensku ćud, a jedno od najljepših priznanja dao joj je režiser Branko Gavella: „Marija Ružička Strozzi bila je utjelovljeni ženski šarm. Baš u naročitoj naravi tog šarma bila je njena jednostavnost. Nije to bio šarm ženskasto difuzan, već prilično karakterno obojen. No ta karakternost nije prelazila u neku karakternu specifikaciju, ostajala je nekako opće ženska... Ona je bila doduše salonska heroina, podvlačim salonska jer je tek po nuždi, pod pritiskom godina prešla u pravu heroinsku struku, ali kao da je bila sretna kad je mogla odložiti masku heroinstva, masku ženskog salonskog demonstva koje je onda dominiralo svjetskom literaturom i uteći se dubokoj, ženskoj, toploj srdačnosti.“

Još za života Mariji Ružički Strozzi postavljeni su poprsje u zgradi HNK u Zagrebu i spomen-ploča u rodnom Litovelu gdje je povodom 85. rođendana proglašena počasnom građankom.

Znala je govoriti da ima dvije domovine: „Onu prvu sjevernu pamtim više po pričanju svoje majke. Ona me nije zaboravila i još se danas brine o meni. Razumljivo da mi je sadašnja, Hrvatska bliža. Tu je moja obitelj, prijatelji, ovoj sam poklonila sve svoje osjećaje i zanose.“ Rodom Čehinja, svoje hrvatsko domoljublje iskazivala je i čestim gostovanjima po hrvatskim krajevima, među ostalim i u Puli i Zadru, u čemu je nisu obeshrabrile niti prijetnje autonomaša.

„Moje najveće pobjede bile su moje Križarske vojne kako nazvah svoja gostovanja po Dalmaciji, Hercegovini, Istri, Primorju…“, zapisala je u svom dnevniku.

Marija Ružička Strozzi doživjela je u životu mnoge tragedije, poput smrti muža 1905. dok je bila na gostovanju u Sofiji, a od njeno osmero djece za života joj je umrlo njih šest.

Dvoje djece koje ju je nadživjelo također je ostavilo traga u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi bila je svjetski poznata operna pjevačica, a sin Tito bio je istaknuti glumac i kazališni režiser. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi, bio je skladatelj Boris Papandopulo, a unuka Tita Strozzija i njegove supruge glumice Elize Gerner je glumica Dora Fišter Toš. Marija Ružička Strozzi ovjekovječena je na čuvenoj slici Vlaha Bukovca Hrvatski narodni preporod među ostalim velikanima hrvatske kulture, ali za razliku od svog sina i unuka još uvijek u Zagrebu nema javnu površinu sa svojim imenom i vrijeme je da se nepravda prema ovoj iznimnoj ženi, velikoj zagrebačkoj i hrvatskoj glumici i rodonačelnici ugledne umjetničke dinastije napokon ispravi.

Budući (?) Park Marije Ružičke Strozzi

Marija Ružička Strozzi