Hrvatsko-češko društvo još jednom uspješno obranilo Masarykovu ulicu u Zagrebu

Hrvatsko-češko društvo reagiralo je na prijedlog nekadašnjeg gradskog zastupnika Tomislava Jelića da se Masarykova ulica u središtu Zagreba preimenuje u Ulicu Stjepana Đurekovića.

Kako je 10. srpnja 2013. izvijestio Novi list, Jelić je svoj prijedlog urudžbirao u Gradskoj skupštini i o njemu će morati izjasniti Odbor za imenovanja naselja, ulica i trgova, a razlog zašto bi Masaryk trebao ostati bez svoje ulice je prema Jeliću sljedeći: „On ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku. Dapače, u svim svojim vanjskopolitičkim nastupima zagovarao je stvaranje Jugoslavije i srpsku dominaciju unutar nje.“ Novinar Dražen Ciglenečki u svom članku podsjeća da se pokojni književnik Ranko Marinković prije desetak godina kao gradski zastupnik također zalagao da se ukine Masarykova ulica jer Masaryk „ništa nije napravio za Hrvate“, predlažući da ulica dobije ime Miroslava Krleže. Radi točnije i potpunije informacije treba reći da je Marinković svoj prijedlog dao 1998., a da je prvi prijedlog za preimenovanje Masarykove u Krležinu još 1996. podnijelo Društvo hrvatskih književnika. U Hrvatsko-češkom društvu ponosni su na to što su svojim intervencijama u oba navrata uspjeli spriječiti da Masaryk doista izgubi svoju ulicu u Zagrebu. Tada su istaknuli zasluge Tomáša Masaryka (1850.-1937.), filozofa i političara, utemeljitelja i prvog predsjednika Čehoslovačke, kao istinskog demokrata i humanista za kojeg demokracija nije bila samo tehnika ili oblik vladanja, nego i mogućnost ostvarenja moralnih zakona, od priznavanja slobode svim ljudima do nenasilja, otvorenosti i kritičnosti.

Bilo je to vrijeme kad se civilno društvo u Hrvatskoj tek formiralo i kad je glas i utjecaj nevladinih udruga bio mnogo slabiji od etabliranih institucija i moćnih pojedinaca. Ipak, argumenti su bili dovoljno uvjerljivi. Posljednji pokušaj ukidanja Masarykove ulice dogodio se 2012. kad je na znanstvenom skupu o Milanu Šufflayu zaključeno da se Gradskoj skupštini podnese prijedlog da se Masarykova ulica preimenuje u Šufflayevu, o čemu je izvijestio Glas Koncila. Hrvatsko-češko društvo i tada je reagiralo u obranu Masarykove ulice i povelo malu polemiku na stranicama tog katoličkog tjednika i od inicijative za preimenovanje Masarykove nije bilo ništa. Jelićev prijedlog tako je već četvrti u posljednjih 17 godina i Hrvatsko-češko društvo je već po četvrti put diglo glas u obranu Masarykove ulice i pozvalo članove Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova da prijedlog Tomislava Jelića ne prihvate, odnosno da Stjepanu Đurekoviću dodijele neku drugu, još neimenovanu javnu površinu.

Može se konstatirati da je Masaryk i dalje trn u oku nekima u Hrvatskoj i da se taj češki velikan pretvorio u dežurnog žrtvenog jarca kad god se pokrene inicijativa da se nekoj istaknutoj osobi iz hrvatske prošlosti dodijeli ulica u središtu Zagreba, bilo da je riječ o Krleži, Šufflayu ili Đurekoviću koji svakako zaslužuju reprezentativnu javnu površinu u Zagrebu, ali ne tako da se narušava zagrebački urbani identitet i ujedno čini nepravda bliskim i prijateljskim narodima. Kao što je za Novi list izjavio predsjednik Gradske skupštine Darinko Kosor, ne treba dirati imena postojećih ulica jer oni koji su prije puno godina Masaryku dali ulicu u Zagrebu, sigurno su znali zašto to rade.

Zagrebačka Masarykova ulica jedna je od najpoznatijih gradskih ulica, a svoje ime dobila je 1930. povodom Masarykovog 80. rođendana koji se u Hrvatskoj svečano slavio. Masaryka se tada veličalo zbog njegovog znanstvenog rada, filozofskih i idejnih pogleda, privrženosti idejama slobode i demokracije i bio je to prikriveni izraz otpora vladajućem režimu i diktaturi kralja Aleksandra. Dovoljno je prelistati tadašnji Obzor i Jutarnji list i vidjeti kako se u tekstovima o Masaryku i stanju u Čehoslovačkoj aludira na Aleksandra i stanje u Jugoslaviji.

Masaryk je dakle ulicu dobio kao simbol priželjkivane demokracije, slobode i općenito boljega svijeta, ne samo u Zagrebu nego i u još nekoliko hrvatskih gradova. Danas Masarykove ulice postoje i u Daruvaru, Dubrovniku, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru i Virovitici. Toliko ulica, njih sedam, nema u Hrvatskoj nijedan drugi stranac i one su znak otvorenostima Hrvata prema prijateljskim narodima. Naime, širina kulture jedne zemlje i grada oslikava se i u ulicama u čast stranaca koji zbog svoje univerzalne veličine postaju na neki način „naši“, a Masarykova ulica dokaz je hrvatske otvorenosti i prijateljstva prema Česima. Ukidanje Masarykove ulice u Zagrebu stoga bi se negativno odrazilo na dobre hrvatsko-češke odnose, kao što ni uklanjanje Trga Franklina Roosevelta ne bi prošlo bez reakcije SAD-a, a niti hrvatska javnost ne bi bila sretna kad bi u Pragu bili preimenovani Strossmayerov trg ili Teslina, Zagrebačka, Dubrovačka i Hrvatska ulica. Ulice koje nose imena stranih država, gradova ili velikana imaju veliko simboličko značenje i toga treba biti svjestan svatko tko predlaže njihovo preimenovanje.

Važno je napomenuti da je Masarykova ulica u Zagrebu već bila preimenovana nakon uspostave NDH 1941. kad je dobila Šufflayevo ime, da bi Masarykovo ime opet bilo vraćeno 1945. Demokrat i antikomunist Masaryk je dakle imao svoju ulicu u Zagrebu i u doba komunističkog totalitarizma, u vrijeme kad je njegovo ime u domovini bilo prešućivano i ocrnjivano. Može li biti veće ironije od toga da taj i takav Masaryk kojeg su nazivali „apostolom demokracije“ ostane bez svoje ulice u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj? Masaryk je u svoje vrijeme bio jedan od najuglednijih europskih državnika s golemim moralnim autoritetom, a njegova Čehoslovačka bila je jedina demokratska država u srednjoj Europi. Masarykova načela i razmišljanja aktualna su upravo danas kad su demokratski sustavi uslijed gospodarskih i socijalnih poremećaja ponovno na velikoj kušnji. Evo nekoliko Masarykovih misli o demokraciji: „Demokracija znači da svaki građanin može reći – država to sam ja, ili skromije – i ja sam država“, „Ako naša demokracija ima svoje nedostatke, moramo svladati te nedostatke, a ne svladati demokraciju“, „Prava demokracija zasnovana na ljubavi i poštovanju prema bližnjem je ostvarenje Božjeg sustava na zemlji. Demokracija nije samo državna forma, nego nazor na život koji počiva na povjerenju u ljude i čovječnosti.“

Što se tiče Jelićeve teze da Masaryk ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku i da je u svim svojim vanjskopolitičkim nastupima zagovarao stvaranje Jugoslavije i srpsku dominaciju unutar nje, lako je iščitati da takav stav proizlazi iz nepoznavanja činjenica iz Masarykova života i nerazumijevanja tadašnjih političkih okolnosti. Točno, Masaryk se zalagao za ujedinjenje južnih Slavena kao i mnogi pripadnici hrvatske političke i intelektualne elite početkom 20. stoljeća (što je s njihovim ulicama u Zagrebu?), ali nije Masaryk osmislio jugoslavensku ideju niti je kriv za nastanak Jugoslavije. Kamo sreće da su Hrvati 1918. na svom čelu imali političara poput Masaryka koji bi znao jasno formulirati hrvatske nacionalne ciljeve i izboriti se za njih, kao što se Masaryk izborio za formiranje i priznanje samostalne češko-slovačke države.

Srpska dominacija u jugoslavenskoj državi bila je rezultat činjenice da je ona nastala ujedinjenjem nepriznate Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa samostalnom i priznatom Kraljevinom Srbijom koja je od ranije imala svoju vojsku, diplomaciju i druge elemente suverene države. Masarykovoj Čehoslovačkoj bilo je stalo do savezništva s novom slavenskom državom na jugu i tu su činjenicu Masaryk i suradnici morali poštivati, iako je pseudoparlamentarni sustav Kraljevine SHS, a pogotovo kasnije uvođenje kraljevske diktature, bio poraz Masarykovih političkih i filozofskih načela.

Iz zapisa Stjepana Radića doznajemo da je Masaryk krajem 1918. reagirao na njegove dopise u kojima je upozoravao na teror srpske vojske u Hrvatskoj i zauzeo se u Beogradu da se s tim prestane, ali od izravne kritike beogradskog režima morao se suzdržati zbog načela nemiješanja u unutarnje stvari druge države. Što je Masaryk mislio o Aleksandru i srpskoj politici svjedočanstvo je u svojim sjećanjima ostavio Ivan Meštrović, s kojim je razgovarao 1924. Masaryk je tada rekao da je način nastanka Jugoslavije bio pogrešan i da je trebalo najprije napraviti konfederaciju između Hrvatske i Srbije. Kad ga je Meštrović malo pobliže upoznao s prilikama, Masaryk je uzdahnuo i rekao: „Da, da, Radić može biti konfuzan i pretjeran, ali to ne valja što se iz Beograda radi. Mi smo se nadali da će se Srbi debalkanizirati u zajednici, međutim će oni, čini mi se, cijelu zajednicu balkanizirati pa će tako i one svoje dobre kvalitete kompromitirati. Kad bismo imali zajedničke granice s Hrvatima, onda bi bilo nešto sasvim drugo. Makar da inače volim Hrvate koliko i Srbe, a u mnogome Srbe više cijenim, ipak ne bih pustio da se s Hrvatima onako postupa pa makar tako pokvario odnose sa Srbima“. Masaryk je Meštroviću otvoreno rekao da je odbio posjetiti Kraljevinu SHS jer mu ne bi dali da svrati u Zagreb i posjeti svoje prijatelje i požalio se da ga Aleksandar možda cijeni, ali da ne drži puno do njegova mišljenja jer ga smatra starim profesorom i civilom, i da ga njegovi savjeti ljute. Meštrović navodi i riječi diplomata Jana Masaryka o tome kako je njegov otac savjetovao Aleksandru da riješi hrvatsko pitanje, ali bezuspješno. Jednom mu je Aleksandar ironično odgovorio: „Vaš otac je profesor, a ja sam vojnik. Vašu je zemlju napravio povoljan ishod rata, a moja je napravljena krvlju srpske vojske, koja na svoje djelo budno pazi“. Jan Masaryk „nije imao dosta oštrih riječi u osuđivanju Aleksandra i diktature“, a Meštroviću je predskazao što će se dogoditi: „Srpska nadutost i Aleksandar upropastit će i sebe i nas.“ Što se tiče Masarykova savjeta Aleksandru da riješi hrvatsko pitanje, to se može dovesti u vezu s onim što je 1936. Masarykov nasljednik Edvard Beneš rekao potpredsjedniku HSS-a Augustu Košutiću, kad mu se požalio na tadašnjeg jugoslavenskog premijera Milana Stojadinovića da nema smisla za Srednju Europu nego samo za Balkan i da bi zato Hrvati trebali dobiti više utjecaja na vanjsku politiku Jugoslavije. Očito je još u vrijeme Masaryka u Pragu počela sazrijevati svijest da bi bilo korisno osloniti se na Hrvate kako bi se Jugoslavija debalkanizirala.

Svoje nezadovoljstvo Aleksandrovom politikom Masaryk je zorno pokazao upornim odbijanjem da mu dođe u službeni posjet, a to je diplomaciji vrlo rječita gesta kao što smo se nedavno uvjerili u slučaju nedolaska njemačke kancelarke Angele Merkel u Zagreb na proslavu ulaska Hrvatske u EU. O tome govori i izvještaj čehoslovačkog veleposlanstva u Beogradu Ministarstvu vanjskih poslova u Pragu iz ožujka 1930. u kojem piše i ovo: „Kralj se navodno ljuti na predsjednika Masaryka, budući da on zna da predsjednik Masaryk nije pristalica sadašnjeg režima u Jugoslaviji. Kralj je također nezadovoljan zbog toga što predsjednik Masaryk još nije uzvratio njegov posjet iz 1922.“ Koliko je Masaryk u to vrijeme bio razočaran u Srbiju pokazuje i zgoda koju je doživio pokojni član Hrvatsko-češkog društva Andrija Srkoč koji je osobno 1931. kao 16-godišnjak upoznao Masaryka i o tome pričao na osnivačkoj skupštini udruge 1992. (snimka je dostupna na stranici Youtube). Srkoč se Masaryku obratio na češkom, a Masaryk mu je odgovorio na srpskom i dodao uz smješak: „Da, srpski govorim, ali srpski ne mislim“.

Spomenimo i da je Masaryk kao sveučilišni profesor u Pragu utjecao na hrvatske studente, posebno svojim realističkim pogledima i zalaganjem za konkretan i praktičan rad, što je od Masaryka preuzeo i Stjepan Radić i primjenjivao u djelovanju među hrvatskim seljacima. Taj djelomičan Masarykov utjecaj na Radićevo političko sazrijevanje sasvim dovoljno demanira tvrdnje Tomislava Jelića da Masaryk „ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku“ jer valjda ne treba podsjećati na Radićeve zasluge za prosvjećivanje hrvatskog seljaštva i političko organiziranje većeg dijela hrvatskog naroda u otporu velikosrpskoj politici. Masaryk se nakon 1918. zalagao i za stvaranje koridora između Hrvatske i Čehoslovačke kroz današnje Gradišće, u čemu je imao veliku Radićevu podršku, 1921. izabran je za počasnog doktora zagrebačkog sveučilišta, a 1930. izabran je i za počasnog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Što se tiče hrvatsko-čeških odnosa koji traju od kraja 11. stoljeća, o njima bi se moglo naširoko pričati, bilo da je riječ o prošlosti i brojnim zajedničkim velikanima, ili sadašnjosti kad je Hrvatska omiljena češka ljetna destinacija. Recimo samo to da ni s jednim narodom Hrvati nemaju odnose koji su u isto vrijeme i srdačni i intenzivni kao što je slučaj s Česima i stoga ne treba dozvoliti da jedan od najjačih simbola hrvatsko-češkog prijateljstva, Masarykova ulica u središtu Zagreba, nestane s plana grada.

Na kraju, podsjećamo na izjavu koju je Novom listu povodom lanjskog pokušaja preimenovanja Masarykove ulice dao vodeći češki kroatist Dušan Karpatský, počasni član Hrvatsko-češkog društva i dokazani prijatelj i promotor Hrvatske i njene kulture u Češkoj: „U Češkoj su Masarykove ulice ukidali nacisti i staljinisti; ne mogu vjerovati da se tom društvu žele priključiti i žitelji mog voljenog Zagreba. Ako to učine, neće smanjiti veličinu jednog od vodećih Europljanina XX. stoljeća, već samo uniziti sebe same i pokazati posvemašnje nepoznavanje i nerazumijevanje povijesti hrvatsko-čeških odnosa.“

Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine jednoglasno je 10. rujna 2013. odbio prijedlog da se Masarykova ulica preimenuje u Ulicu Stjepana Đurekovića.

Ivan Meštrović izrađuje poprsje Tomáša Masaryka