Obrazloženje: Dagmar Ruljančić (1950.), prevoditeljica, studirala na Sveučilištu York u Engleskoj i na Filozofskom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu gdje je 1974. diplomirala. Čehinja koja se udajom za Hrvata doselila u Hrvatsku prihvativši ju kao novu domovinu i u protekla četiri desetljeća postala jedan od najvažnijih i najaktivnijih protagonista hrvatsko-češke kulturne suradnje. Prevodilački opus Dagmar Ruljančić čini nekoliko stotina prevedenih čeških filmova i serija, kao i dvadesetak knjiga i tridesetak kazališnih djela, čime je u velikoj mjeri doprinijela popularizaciji Češke i češke kulture u Hrvatskoj. Njen potpis nalazi se na odjavnoj špici nekih od najpoznatijih čeških filmskih djela, kao što su Oscarom nagrađeni Strogo kontrolirani vlakovi i niz ostalih filmova Jiříja Menzela (Selo moje malo, Ševe na žici, Striženo-košeno, Služio sam engleskog kralja…), Oscarom nagrađeni film Kolja i drugi filmovi Zdenĕka Svĕráka, filmovi Miloša Formana i Vĕre Chytilove, legendarna serija Bolnica na kraju grada, kao i više filmova i serija za djecu. Češki film je u velikoj mjeri zahvaljujući Dagmar Ruljančić u Hrvatskoj stekao svoje vjerne poklonike i postao jedan od najvažnijih medija za upoznavanje s Češkom, češkim društvom, mentalitetom i humorom. Mnogi Hrvati zavoljeli su Češku upravo zahvaljujući filmovima koje je prevela Dagmar Ruljančić. Ne manje zasluge ima zbog svojih prijevoda književnih djela, među kojima se posebno izdvajaju romani Michala Viewegha (Odgoj djevojaka u Češkoj, Sjajne zeznute godine, Roman za žene, Zapisivači očinske ljubavi, Priče o braku i seksu i Sudionici turističkog putovanja) koji su u Hrvatskoj stekli iznimnu popularnost, potvrđujući tradicionalno dobru prihvaćenost češke književnosti kod hrvatske publike i u suvremeno doba. Tu su i prozna djela Jaroslava Hašeka, Milana Kundere, Jiříja Šotole, Josefa Škvoreckog, kao i drame Václava Havela te novinske kolumne Jiříja Menzela s kojim je Dagmar Ruljančić surađivala tijekom njegovih projekata u hrvatskom kazalištu i na popularizaciji Hrvatske putem dokumentarnih filmova. Češkog književnika Jiříja Šotolu potaknula je da napiše dramatizaciju svog romana Pile na ražnju koji je izveden jedino u Kazalištu Trešnja u Zagrebu gdje je neko vrijeme radila kao dramaturginja. Vrhunac njenog angažmana u kazalištu zasigurno je dramaturška obrada Hašekovog romana Dobri vojak Švejk (s Damirom Lončarom), a na temelju tog romana i Hašekove Povijesti stranke umjerenoga napretka u granicama zakona zajedno s Hrvojem Hitrecom napisala je dramsko djelo Doživljaji dobrog pisca Hašeka. Kao autorica, Dagmar Ruljančić ostvarila je i jednu dokumentarnu dramu pod naslovom Baršunasta revolucija u kojoj je snimila ulične demonstracije, govore, izjave i pjesme tijekom povijesnih događaja u studenog 1989. Širok dijapazon djela koja je prevela s češkog dopunjuju brojne pjesme, radio-drame te u najnovije vrijeme libreto opere Lukava mala lisica Leoša Janáčeka.

Svojim djelom pridonijela je dvosmjernoj hrvatsko-češkoj kulturnoj komunikaciji prevevši s hrvatskog na češki među ostalim i nekoliko drama Mire Gavrana (Čehov je rekao Tolstoju zbogom, Noć bogova, Pacijent doktora Freuda) te niz scenarija hrvatskih filmova za potrebe češko-hrvatskih koprodukcija: Tajna staroga tavana (češko-hrvatska koprodukcija, redatelj Vladimir Tadej), Gosti iz galaksije Arkana, jedan od rijetkih filmova hrvatske znanstvene fantastike (češko-hrvatska koprodukcija, redatelj oscarovac Dušan Vukotić), Ujed anđela, hrvatski film na kojem je kao dramaturg surađivao češki oscarovac Elmar Klos (redatelj bio Lordan Zafranović). Posljednji hrvatski film preveden na češki je Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića.

Velike su zasluge Dagmar Ruljančić kao stalne dopisnice češkog dnevnog lista Lidové noviny i Češkoga radija za promicanje istine o stradanju Hrvatske u srpskoj agresiji. Dagmar Ruljančić istovremeno je i hrvatski i češki domoljub, što pokazuje djelatno, a ne tek deklarativno. Ona je i primjer neformalne veleposlanice češke kulture u Hrvatskoj koja na području hrvatsko-čeških odnosa djeluje sustavno, marljivo i samozatajno, ali s velikim i dugoročnim rezultatima, zbog čega zaslužuje pohvalu i priznanje.

Obrazloženje: Slavomira Ribarova (1974.), bohemistica, viša lektorica na Katedri za češki jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, diplomirala na Filozofskom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu 1999. Već gotovo dva desetljeća s marom i entuzijazmom češkom jeziku uči generacije studenata zagrebačke bohemistike kroz jezične i prijevodne vježbe, kao i predavanja o temama iz češke gramatike. Uz dvadesetak stručnih i znanstvenih radova suautorica je tri knjige, Hrvatsko-slavenski rječnik poredbenih frazema, Chorvatský konverzační slovníček i Češka gramatika s vježbama, prva velika znanstvena gramatika češkog jezika na hrvatskom objavljena 2015. Radi se o najopsežnijem i najpotpunijem opisu češke gramatike na hrvatskom jeziku, nezaobilaznom udžbeniku za sve koji studiraju i uče češki jezik. Ovakvo djelo dugo je vremena nedostajalo u hrvatskoj bohemistici i znanstvenoj bibliografiji uopće, a danas pridonosi boljem upoznavanju češkog jezika i povećanom interesu za njegovo učenje. Znanstveni radovi Slavomire Ribarove su komparativnoslavistički, a u središtu njenih jezikoslovnih interesa je frazeologija. Osim frazeologije bavi se određenim gramatičkim i leksičkim sličnostima i razlikama među slavenskim jezicima, problemima jezične interferencije, sociolingvistikom te utjecajima neslavenskih jezika na slavenske. Stručne i znanstvene članke objavljuje na hrvatskom, češkom i makedonskom jeziku u Hrvatskoj, Češkoj, Makedoniji, Poljskoj, Mađarskoj i oni su uvršteni u Hrvatsku znanstvenu bibliografiju.

Nastava Slavomire Ribarove protkana je humorom, veseljem i ležernošću, ali uz zadržavanje visokih standarda kad je u pitanju znanje, uz poticanje kreativnosti i jezične prakse. Osim prijenosa znanja jezika, studente sustavno upoznaje s češkom kulturom u najširem smislu riječi, od klasičnih djela do suvremenog filma i glazbe. Bohemistički rad Slavomire Ribarove ne svodi se samo na prostor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i na službene obaveze. Osim nastavničkim i znanstvenim radom, svoje studente neumorno animira za češki jezik i kulturu i na neformalnim druženjima te putem društvenih mreža, potičući ih na sudjelovanje u svim događanjima i manifestacijama vezanima uz Češku, posebno aktivnostima Hrvatsko-češkog društva. Zbog svog sveukupnog rada Slavomira Ribarova s pravom je prepoznata kao dobri duh zagrebačke bohemistike, cijenjena od kolega i omiljena od studenata.

Obrazloženje: Prof. dr. Damir Agičić (1963.), povjesničar, redoviti profesor Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, vodeći je stručnjak za povijest hrvatsko-čeških odnosa u Hrvatskoj. Doktorirao je 1997. disertacijom Hrvatsko-češke veze i odnosi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće koju je 2000. objavio kao opsežnu monografiju pod naslovom Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Radi se o temeljnom djelu za poznavanje problematike odnosa Hrvata i Čeha u moderno doba u kojem je, nakon opsežnih istraživanja arhiva u Pragu i Zagrebu, kao i tadašnjeg češkog i hrvatskog tiska, vjerno rekonstruirao slike koje su Hrvati i Česi imali jedni o drugima. Jednako tako, obradio je najvažnije fenomene koji su obilježili hrvatsko-češke odnose, od suradnje političara dvaju naroda, „usputnih“ susreta Hrvata i Čeha kroz društvene manifestacije i prva turistička putovanja pa sve do kulturne suradnje. Agičić je detaljno analizirao i strukturu hrvatskih studenata u Pragu, veze Tomáša Masaryka s Hrvatima i Stjepana Radića s Česima, a obradio je i temu doseljenja Čeha i njihovu ulogu u gospodarskom i kulturnom životu Hrvatske. Osim sveobuhvatnog pristupa temi hrvatsko-čeških odnosa u važnom povijesnom razdoblju, Agičićeva knjiga važan je doprinos poznavanju tih odnosa i stoga što razbija mnoge predrasude i stereotipe raširene i u znanstvenoj literaturi i u kolektivnom pamćenju. Ona je ujedno i dobar model kako bi se trebala obraditi povijest hrvatsko-čeških odnosa i u drugim razdobljima. Važan Agičićev doprinos poznavanju hrvatsko-čeških političkih odnosa je i knjiga Dragi Franta! Hrvatska korespondencija Františeka Hlaváčeka (1896.–1904) iz 2003., također plod njegovih istraživanja u praškim arhivima. Među dvadesetak Agičićevih znanstvenih radova više ih je objavljeno u Češkoj. Prof. dr. Damir Agičić redovito sudjeluje na znanstvenim skupovima u Češkoj i kontinuirano surađuje s češkim povjesničarima, a nekima od njih je, kao urednik nakladničke kuće Srednja Europa, objavio i knjige koje se odnose na hrvatsko-češke odnose (Ondřej Vojtĕchovský: Iz Praga protiv Tita, 2016.) ili na češki pogled na teme iz hrvatske povijesti (Petr Stehlík: Između hrvatstva i jugoslavenstva: Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama 1832 - 1878., 2015.). Objavio je i važno djelo za povijest češke manjine u Hrvatskoj – Svoj svome: Češka i slovačka manjina u međuratnoj Jugoslaviji (1918.-1941.), autorice Vlatke Dugački (2013.). Na bavljenje temama iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa potiče iz svoje studente kojima predaje kolegije iz povijesti srednje i jugoistočne Europe, pridonoseći boljem razumijevanju stoljećima izgrađivanog srednjoeuropskog identiteta Hrvatske. Kao znanstvenik i nastavnik, prof. dr. Damir Agičić aktivno doprinosi hrvatsko-češkoj znanstvenoj suradnji i boljem poznavanju povijesti hrvatsko-čeških odnosa.

Obrazloženje: Zdenka Pozaić (1940.), slikarica i grafičarka, članica Hrvatsko-češkog društva. Diplomirala je 1966. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Alberta Kinerta, a 1968. završila je Specijalku za grafiku kod profesora Marijana Detonija. Radove je izlagala na preko 70 samostalnih i preko 300 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a djela su joj izložena u više muzeja, galerija i privatnih zbirki. Inspiraciju svom stvaralaštvu među ostalim nalazi u poeziji, zbog čega je nazivaju likovnom pjesnikinjom. Objavila je sedam grafičko-pjesničkih mapa i 48 naslova u bibliofilskoj ediciji Riječ i slika, u kojoj je više djela posvetila Češkoj i češkim pjesnicima. Prva takva grafičko-pjesnička mapa bila je Bachov koncert Jaroslava Seiferta u prijevodu Miroslava Čihaka (1999.), a zatim je uslijedila plodonosna suradnja s najvećim češkim kroatistom Dušanom Karpatskim. Motivirana njegovom Zlatnom knjigom češkog pjesništva, 2005. je priredila grafičko-pjesničku mapu Deset čeških pjesnika s pjesmama Bohuslava Reyneka, Jiříja Wolkera, Vítězslava Nezvala, Jaroslava Seiferta, Františeka Halasa, Vladimíra Holana, Jana Zahradníčeka, Jiřine Haukove, Ludvíka Kundere i Jana Skácela koje je popratila drvorezima u boji. Mapa je bila izložena u Nacionalnoj knjižnici Češke Republike Klementinum u Pragu. Slijedila je grafičko-pjesnička mapa Deset pjesama Dragutina Tadijanovića povodom njegovog 100. rođendana (2005.), u kojoj je drvorezima i linorezima u boji popratila deset Tadijanovićevih pjesama čije je stihove na češki preveo Dušan Karpatský, a 2006. povodom 70. rođendana Václava Havela izradila je grafičko-pjesničku mapu s 11 Havelovih pjesama (na češkom i na hrvatskom, u prijevodu Dušana Karpatskog) iz ciklusa Na rubu proljeća nastalih 1956. Mapa je također bila izložena u Klementinumu u Pragu, a izložbu je otvorio osobno Václav Havel, što je rijetka privilegija koju je doživio neki hrvatski umjetnik. Povodom 80. rođendana Dušana Karpatskog Zdenka Pozaić je 2015. izradila grafičko-pjesničku mapu Noć s Hamletom Vladimíra Holana u hrvatskom prepjevu Slavka Mihalića i Dušana Karpatskog. U zadnjim bibliofilskim edicijama iz 2016. među ostalim je objavila i grafike posvećene pjesmama Jaroslava Seiferta i Františeka Halasa, u prijevodu Dušana Karpatskog koji je također na češki preveo pjesme nekoliko hrvatskih pjesnika objavljene u grafikama Zdenke Pozaić (Andriana Škunca, Luko Paljetak, Miroslav Krleža, Tonko Maroević, Antun Šoljan, Zvonimir Mrkonjić). Zdenku Pozaić s Češkom povezuje češko porijeklo po majci, ali i osjećaj pripadnosti zajedničkom kulturnom, civilizacijskom i duhovnom krugu s Hrvatskom. Svojim grafičkim djelima s češkom tematikom koja su imala zapaženi odjek i u češkoj kulturnoj javnosti stvorila je jedinstveni fenomen u hrvatsko-češkoj kulturnoj i umjetničkoj razmjeni. Pritom se ne prožimaju samo grafika i književnost, nego i hrvatska i češka umjetnost koje Zdenka Pozaić svojom kreativnošću i senzibilitetom skladno povezuje stvarajući vrijedna umjetnička djela. Time ujedno na originalan način doprinosi popularizaciji češke književnosti u Hrvatskoj, a hrvatske likovne umjetnosti u Češkoj. Zbog njenog umjetničkog rada prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao je Zdenku Pozaić 1999. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dobitnica je više nagrada i priznanja za grafiku i ex libris u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ivica Antolčić, istaknuti hrvatski kipar i slikar, dugogodišnji je član Hrvatsko-češkog društva, po životnoj dobi i najstariji. Vezan uz Češku svojom ukorijenjenošću u hrvatski srednjoeuropski identitet, kao i zahvalnošću prema svom profesoru Čehu Vojti Branišu, hrvatsko-češko prijateljstvo i doprinos njegovom unapređenju doživljava kao svoju ljudsku obavezu. Velike su mu zasluge za izdavanje glasila Hrvatsko-češkog društva Susreti tijekom devedesetih godina 20. stoljeća kada je dobrohotno i bez naknade ustupao svoje ilustracije i time Susretima u razdoblju „malog formata“ priskrbilo, pored tekstova i uređivačke politike, dodatnu vrijednost i zanimljivost poput pravog časopisa. Svoj umjetnički talent stavio je u službu Hrvatsko-češkog društva i izradom poprsja Vladimira Preloga postavljenog 2008. u Pragu, kao i svojom pomoći u razradi ideje za spomenik biskupu Duhu u Dubravi 2014. Osim kao umjetnik, Ivica Antolčić članovima Hrvatsko-češkog društva služi kao primjer i nadahnuće svojom dobrotom, vedrim duhom, optimizmom i vjerom u čovjeka potičući ih da prije svega budu bolji ljudi.

 

Zdenka Taborski jedna je od prvih članica Hrvatsko-češkog društva kojem je vjerna sve do danas. Zaslužna je za pokretanje nekih od prvih akcija i za medijsku prezentaciju rada Društva, a time i za njegovo pozicioniranje na javnoj sceni. Zahvaljujući Zdenki Taborski, Hrvatsko-češko društvo je 1993. i 1994. pokrenulo nekoliko ciklusa tečajeva češkog jezika koje je vodila, čime su se dokazali organizacijski i intelektualni kapaciteti udruge, što je privuklo i nove članove. Kao zagrebačka dopisnica češkog tjednika Jednota godinama je sustavno izvještavala o radu HČD-a pridonoseći vidljivosti HČD-a i stvarajući pozitivno ozračje za izgradnju partnerskih odnosa s institucijama češke manjine koji neprestano napreduju zahvaljujući uz ostalo i dobrim temeljima koje je položila Zdenka Taborski.

 

 

 

 

 

Tonći Stanić od 2007. uspješno vodi Podružnicu Hrvatsko-češkog društva u Omišu koja omogućava provedbu ciljeva i projekata udruge i na području Dalmacije. Kao veliki zaljubljenik u Češku neumorno propagira hrvatsko-češko prijateljstvo i potiče aktivnosti kojima je cilj povezivanje Omiša i drugih dalmatinskih gradova s gradovima u Češkoj, ali prije svega povezivanje i zbližavanje ljudi iz dviju bliskih prijateljskih zemalja. Svim tim aktivnostima širi ugled i dobar glas Hrvatsko-češkog društva. Rad Tonćija Stanića na području hrvatsko-čeških odnosa prepoznat je i vrednovan i u Češkoj gdje je dobio nekoliko priznanja i nagrada.

 

 

 

 

 

 

 

 

Snježana Herceg trenutno je jedina članica Hrvatsko-češkog društva iz Rijeke, ali kao istaknuta dugogodišnja članica tamošnje Češke besede, a u novije vrijeme i predstavnica češke manjine u Gradu Rijeci zaslužna je za popularizaciju Hrvatsko-češkog društva na riječkom području i organizaciju zajedničkih aktivnosti s Češkom besedom Rijeka. O aktivnostima HČD-a izvještavala je i u glasilu Češke besede Rijeka Naše řeč koje je uređivala 20 godina, a redovito šalje priloge i u glasilo HČD-a Susreti. Rad Snježane Herceg primjer je da niti fizička udaljenost od središnjice udruge i njenih podružnica nije zapreka da se bude aktivan član Hrvatsko-češkog društva.

 

 

 

 

Mladen Banek od samih početaka pomaže Hrvatsko-češkom društvu. Među ostalim, autor je znaka Hrvatsko-češkog društva kojim je Društvo dobilo prepoznatljiv vizualni identitet, pomagao je u izdavanju glasila Susreti u njegovim prvim godinama, a najvažnije događaje u HČD-u snimio je kamerom te tako omogućio da ostanu trajno zabilježeni u audiovizualnom zapisu. Sa svojim znanjima i vještinama, posebno s područja tehnike, uvijek je na raspolaganju Hrvatsko-češkom društvu. Iako formalno nije član udruge, time služi kao pozitivan primjer i poticaj svim članovima.