Stjepan Radić dobio ulicu u Pragu na inicijativu Hrvatsko-češkog društva

Hrvatski političar Stjepan Radić, koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio najveći promicatelj hrvatsko-čeških odnosa, dobio je 15. svibnja 2018. ulicu sa svojim imenom u Pragu. Odluku o tome donijelo je Vijeće Grada Praga temeljem inicijative koju su još 2009. pokrenuli Hrvatsko-češko društvo i predstavnik češke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček. Prijedlog je u siječnju 2018. pred praškim Magistratom ponovno aktualizirala hrvatska veleposlanica u Češkoj Ines Troha i inicijativa je bila pozitivno primljena, što je i rezultiralo odlukom nadležnih vlasti, upravo u godini u kojoj se navršava 90. godišnjica Radićeve smrti.

Kako stoji u odluci, Stjepan Radić bio je »hrvatski domoljub, međuratni političar i popularizator češkog jezika, povijesti i kulture u Hrvatskoj.«

Novoizgrađena i dosad neimenovana ulica, čiji službeni naziv glasi »Radićova«, nalazi se u praškom predjelu Břevnov, u Gradskoj četvrti Prag 6 u kojoj je smješteno hrvatsko veleposlanstvo, kao i crkva svetog Norberta u kojoj je Radić 1898. sklopio brak sa svojom suprugom, Pražankom Marijom Dvořákovom. U toj je crkvi 2011., na inicijativu Hrvatsko-češkog društva i pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, postavljena spomen-ploča u Radićevu čast. Hrvatsko-češko društvo iniciralo je postavljanje još četiri spomen-obilježja posvećenih hrvatskim velikanima povezanima s Pragom: spomenik Nikoli Tesli te spomen-ploče u čast Vladimira Preloga, Andrije Mohorovičića i Josipa Jurja Strossmayera, a ove će godine biti postavljena i spomen-ploča u čast Augusta Šenoe.

Osim Stjepana Radića, odlukom Vijeća Grada Praga javnu površinu sa svojim imenom dobilo je još nekoliko značajnih osoba, među kojima i nedavno preminuli češki filmski režiser Miloš Forman, kao i Ukrajinac Vasil Makuh koji se u studenom 1968. spalio u znak protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke, dva mjeseca prije češkog studenta Jana Palacha.

Ulica Stjepana Radića bit će jedna u nizu »hrvatskih« ulica u Pragu, gdje već postoje Strossmayerov trg, Ulica Nikole Tesle te Hrvatska, Zagrebačka i Dubrovačka ulica, kao i Ulica jugoslavenskih partizana koja se od 1946. do 1946. zvala Titova.

Češka se nikad nije Radiću za života odužila za njegov rad pa je imenovanje ulice s njegovim imenom u Pragu velika povijesna satisfakcija najvećem prijatelju i simpatizeru kojeg su Česi ikada imali na hrvatskim prostorima. Činjenica da se ujedno radi o jednoj od najvećih ličnosti hrvatske povijesti dovoljno govori koliko je Češka bila važna Hrvatima kao oslonac i primjer u vrijeme kad se i sama borila za samostalnost i slobodu.

Stjepan Radić s Češkom je bio povezan prije svega preko svoje supruge Čehinje koju je upoznao tijekom prava studija na Karlovom sveučilištu u Pragu, odakle je izbačen 1894. zbog političkog djelovanja. Radić je u Pragu živio od 1899. do 1900. kada je djelovao kao novinar i publicist i družio se sa sveučilišnim profesorom Tomášom Masarykom, kasnijim utemeljiteljem i prvim predsjednikom Čehoslovačke. Ondje mu se rodilo prvo od četvoro djece, kći Milica. Obitelj Radić živjela je u Nerudovoj 55, na Maloj strani, a kasnije u Slezskoj 30 u predjelu Královský vinohrady. Radić je vrlo volio Prag kojeg je u svojim djelima i pismima gotovo uvijek nazivao Zlatnim Pragom, a posljednji put ga je posjetio u svibnju 1928., mjesec dana prije ranjavanja u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu od čijih posljedica je umro 8. kolovoza 1928.

Marija i Stjepan Radić djecu su odgajali dvojezično i svi su kasnije dio školovanja proveli u Češkoj. Kći Milica pohađala je učiteljsku školu u Táboru, kći Mira studirala je matematiku u Pragu, sin Vladimir je u Brnu pohađao srednju trgovačku školu, dok je sin Branko u Pragu studirao elektrotehniku. Zet August Košutić u Pragu je studirao strojarstvo, a zatim kratko bio i asistent na strojarskom fakultetu. U Pragu je ekonomiju studirao Radićev nećak Pavle Radić, ubijen u atentatu u beogradskoj Skupštini, koji se poput strica također oženio Čehinjom, Annom Minovskom iz Veltrusa s kojom je imao sedmero djece.

Prag i Češka imali su veliku ulogu političkom i idejnom sazrijevanju Stjepana Radića. Od Masaryka i drugih čeških političara preuzeo je ideju da u politici treba praktično djelovati kako bi se ostvario pomak nabolje, posebno u gospodarstvu, kulturi i prosvjeti, što je kasnije primijenio u svom radu među hrvatskim seljaštvom. Radić se zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavski savez država i naroda, koji bi se trebao sastojati od pet država – češke, galicijske, ugarske, hrvatske i alpske, s time da bi Slaveni u međusobnoj komunikaciji trebali koristiti češki, koji bi bio i posrednički jezik sa središnjim državnim institucijama. Radićev stav je bio da se Slaveni samo zajednički mogu izboriti za promjene u monarhiji i to pod vodstvom Čeha kao najkulturnijeg i najnaprednijeg slavenskog naroda koji prednjači u slavenskoj uzajamnosti, međutim, češki političari nisu podržali Radićev plan smatrajući ga neostvarivim. Radić je idealizirao Češku kao najrazvijeniju i najnapredniju slavensku zemlju, zadivljen time što su Česi imali razvijeno gospodarstvo, bankarstvo i školstvo, iako su imali mnogo manju autonomiju od Hrvatske, čime su dokazali koliko su kao narod zreli i sposobni organizirati državu. Stoga je želio da se Hrvati ugledaju na Čehe i da nauče češki jezik, posebno mladi, kako bi mogli odlaziti na školovanje u Češku. Radić je 1896. napisao i prve hrvatske priručnike za učenje češkog, Slovnicu i čitanku češkoga jezika i Rječnik češkoga jezika za Hrvate. Ta su djela doživjela svoje drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje 1902. pod naslovom Češko-hrvatska slovnica s čitankom i s češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom, a treće izdanje 1911. pod naslovom Češka vježbenica za srednje i njima slične škole.

Radi boljeg upoznavanja hrvatske javnosti s češkom poviješću i sadašnjošću, Radić je 1910. objavio knjigu Češki narod na početku XX. stoljeća, a 1912. i rad Unutrašnje ili društveno uređenje češkoga naroda. Značajno je i Radićevo djelo Djevojački svijet, izabrane pripoviesti čeških spisateljica iz 1902., kojim je želio potaknuti hrvatske žene da se poput Čehinja angažiraju u javnom životu, te prijevod romana Aloisa Jiráseka Pasoglavci ili Boj čeških graničara za seljačko pravo iz 1906.

O Česima i Češkoj, Radić je pisao i u ostalim svojim djelima, kao što su Moderna kolonizacija i Slaveni i Savremena Evropa, u kojoj za Čehe uz ostalo piše: »Česi nisu megalomani, oni se ne pozivlju na svoju moć i slavu, nego na svoje pravo, na pravo slabijega, koje je glavno obilježje kulture. I zato su Česi među svim Slavenima najbolji Evropljani.« U brošuri Kako ćemo iz našeg zla u dobro Radić piše: »Česi su po svom znanju, napretku i bogatstvu, a osobito po svojoj ljubavi k slavenskoj braći, prvi slavenski narod. Česi nam mogu najviše pomoći tim što se kod njih možemo naučiti kako se pametno i napredno gospodari, radi i trguje i kako se stvara narodna sloga.« Radić je toliko dobro naučio češki da je na njemu pisao i književna i publicistička djela pa ga je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo češkim književnikom. Neka od Radićevih čeških knjiga su Jak se Čech brzo nauči chorvatsky, Současné Chorvatsko (Suvremena Hrvatska) i Slovanska politika v Habsburgske monarchii. Radić je na češkom napisao i autobiografske tekstove koje je 1983. otkrio češki kroatist Dušan Karpatský, preveo na hrvatski i objavio u knjizi Praški zapisi.

Marijan Lipovac