Ivan Meštrović i Česi: Primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti – deveta knjiga u izdanju Hrvatsko-češkog društva

Muzeji Ivana Meštrovića i Hrvatsko-češko društvo objavili su u srpnju 2018. knjigu Ivan Meštrović i Česi: Primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti kojoj su autori Barbara Vujanović, Dalibor Prančević, Marijan Lipovac i Jiří Kudĕla. Riječ je o devetoj knjizi koju je objavilo Hrvatsko-češko društvo i drugoj izdanoj u 2018., nakon političke biografije Václava Havela.

Bogato ilustrirana dvojezična publikacija, s tekstovima na hrvatskom i engleskom jeziku, te sa sažecima na češkom, donosi mnoge dosad nepoznate podatke koji osvjetljavaju hrvatsko-češke umjetničke i političke veze u kojima je Meštrović imao važnu ulogu i kao kulturni diplomat te dakako govori i o vezama najvećeg hrvatskog kipara s istaknutim Česima.

Knjigu su financirali Ministarstvo kulture, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Muzeji Ivana Meštrovića.

Barbara Vujanović je u svom tekstu Ivan Meštrović – kulturni diplomat 20. stoljeća: odnosi s češkim umjetnicima i političarima razmotrila sve dionice Meštrovićevih veze s Češkom, ističući da je svoje djelo stavljao i u funkciju kulturne diplomacije, još od studentskih dana do godina u američkom egzilu.

Meštrović je s Česima gajio intenzivne odnose još od mladosti. Prvu izložbu izvan Hrvatske i Beča Meštrović je imao upravo u Pragu, 1903. na X. izložbi umjetničkoga udruženja Mánes. Meštrović je prijateljevao s češkim kiparom Bohumilom Kafkom i 1908. izradio njegov portret koji se danas nalazi u praškoj Nacionalnoj galeriji. Jedno od svojih najpoznatijih djela, Zdenac života, Meštrović je 1910. dao izliti u poznatoj ljevaonici B. T. Srpek u blizini Praga, u Brandýsu nad Labem (danas dio Stare Boleslavi).

Početak Prvog svjetskog rata 1914. Meštrovića je zatekao u Rimu gdje se družio i s češkom slikaricom Růženom Zátkovom, suprugom ruskog diplomata, s kojom je razvio intenzivan odnos opisan u njegovom autobiografskom romanu Vatra i opekline. Njen lik je pretočio u nekoliko crteža i skulptura, pa i u likove anđela u mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu. Meštrović je u Rimu upoznao i Tomáša Masaryka, a njegov najbliži suradnik Edvard Beneš mu je 1918. dodijelio čehoslovačku putovnicu, 15. po redu do tada izdanu. S Masarykom, tada već predsjednikom Čehoslovačke, Meštrović se ponovno susreo 1923. u dvorcu Lány gdje je radio njegov portret, kao i njegove kćeri Alice. Susret i razgovor Masarykom Meštrović je detaljno opisao u memoarima. Meštrović je izradio dvije verzije Masarykova poprsja čiji gipsani odljevi se nalaze u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, gdje se čuva i odljev poprsja Alice Masarykove, a brončani odljev Masarykova poprsja od 2016. je u Nacionalnoj galeriji u Pragu. Masaryk se Meštroviću odužio 1926. dodijelivši mu Red bijeloga lava drugog reda, najviše čehoslovačko odlikovanje.

Meštrović je posjećivao Prag i kao član žirija za spomenik Janu Žižki, koji je 1931. povjeren njegovom prijatelju Bohumilu Kafki. Zahvaljujući Kafkinom zalaganju, Meštrović je 1929. postao počasni član Češke akademije znanosti i umjetnosti. Povodom Meštrovićevog 50. rođendana, u Pragu je 1933., pod Masarykovim pokroviteljstvom, održana njegova samostalna izložba, u Belvederu kraljice Ane na Hradčanima. Interes javnosti bio je velik pa je izložbu posjetilo čak 50.000 posjetitelja. Na izložbu se u Lidovim novinama iz Brna osvrnuo i tada najslavniji češki književnik Karel Čapek. On je Meštrovića upoznao na međunarodnom kongresu PEN kluba u Amsterdamu 1931. o čemu je pisao u reportaži Sličice iz Holandije, a nacrtao je i njegovu karikaturu koja je objavljena na koricama knjige.

Osim s Tomášom Masarykom i kćerkom Alice, Meštrović se družio i s njegovim sinom Janom, veleposlanikom u Londonu. Kad je Tomáš Masaryk 1937. umro, Meštrović mu je posvetio nekrolog u praškim Lidovim novinama napisavši uz ostalo: „Mi ovdje, u Jugoslaviji, a poglavito mi u Hrvatskoj, shvaćamo i bol i spokoj svoje braće Čeha i Slovaka, dijelimo s njima i jedan i drugi osjećaj kao da se to događa u našem rodnom domu – domu koji još nije bio te sreće da ima svoga Masaryka.“

Meštrović je kontakte s obitelji Masaryk nastavio i nakon preseljenja u SAD nakon 1945. Jana Masaryka sreo je 1947. u New Yorku kad je kao ministar vanjskih poslova došao na zasjedanje Ujedinjenih naroda. Od 1959. do 1961. Meštrović se dopisivao s Alice Masarykovom koja je također živjela u SAD-u i na njenu molbu 1961. je izradio spomenik Antonínu Dvořáku koji se od 1997. nalazi u parku Stuyvesant Square u New Yorku.

Dalibor Prančević pisao je Hrvatima koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća odlazili studirati na Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu koji se afirmirao kao važno edukacijsko središte na području znanosti i umjetnosti. Na temelju istraživanja u arhivu praške Akademije obradio je studijski boravak 12 hrvatskih studenata kiparstva od kojih je najpoznatiji Frano Kršinić.

Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva, u svom je tekstu obradio hrvatsko-češke odnose u Meštrovićevo doba, ispunjeno burnim promjenama. Ukazao je na sličnosti i razlike u povijesti dviju zemalja – početkom 20. stoljeća obje su bile dio Austro-Ugarske, a njenim raspadom 1918. i nastankom Jugoslavije i Čehoslovačke prvi put nakon gotovo četiri stoljeća Hrvati i Česi ne žive u istoj državnoj zajednici. Dok je u Austro-Ugarskoj Hrvatska imala veći stupanj autonomije od Češke, nakon 1918. gubi državnost, a Češka u zajednici sa Slovačkom postaje samostalna. Nakon Drugog svjetskog rata zbog niza faktora hrvatsko-češki odnosi nisu se mogli razvijati u punom intenzitetu.

Jiří Kudĕla, bivši češki veleposlanik u Hrvatskoj, napisao je tekst o Masaryku i njegovoj važnosti za Češku u kojem je istaknuo da je politički pragmatizam Masaryk spajao s vrijednostima koje je cijeloga života poštovao – s vjerom u humanost i demokraciju, s traženjem i pronalaženjem istine te s moralnom i vjerskom zapovijedi ljubavi prema čovjeku.

Promocija knjige održana je 21. rujna 2018. u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, uz izložene Meštrovićeve biste Masaryka i njegove kćeri Alice. Uz autore knjigu su predstavili recenzenti povjesničar Damir Agičić i povjesničar umjetnosti Petar Prelog. »Knjiga nadilazi usko umjetnički interes vezan uz glasovitoga kipara te predstavlja poticaj, ali i svojevrsni model, za buduća istraživanja brojnih i bogatih kulturoloških veza Hrvatske i Češke«, istaknuo je Petar Prelog, dok je Agičić kao ključne osobe koje su obilježile hrvatsko-češke odnose u Meštrovićevo doba istaknuo Tomáša Masaryka i Stjepana Radića. Lipovac je istaknuo da je Meštrović prvi hrvatski velikan koji ima knjigu posvećenu svojim vezama s Česima. »Još uvijek nemamo knjigu Stjepan Radić i Česi, iako bismo trebali imati, ili Josip Juraj Strossmayer i Česi, Ivo Vojnović i Česi, Vlaho Bukovac i Česi, Miroslav Krleža i Česi…«, kazao je Lipovac.

»Koncentrirao sam se na Masaryka kao čovjeka koji je imao ideju koju je želio ostvariti, ali je bio i realist koji je znao da ne može sve«, rekao je Kudĕla na promociji, dodavši da su Masaryku principi bili vredniji od ekonomskih ili nekih drugih interesa.

Na promociji su među ostalim bili i češki veleposlanik Vladimír Zavázal, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Antun Vujić te sin Ivana Meštrovića Mate Meštrović.

Marijan Lipovac